Čovjek ima mnogo znanaca, a malo prijatelja koje „poznaje u dušu“. Teško nam je proniknuti u tuđu sudbinu, a moramo priznati da se ni ne trudimo, ponavljajući kako je svakom čovjeku dosta njegovih briga. Obistinjuje se ona: Sit gladnome ne vjeruje, te da je blaženije davati nego primati.
Ljudi su kao nepročitana – zatvorena knjiga. Vidiš joj samo korice koje te privlače ili odbijaju svojim izgledom koji može biti samo poticaj da je uzmeš, otvoriš, prolistaš i pročitaš njen sadržaj.
Ne boj se „biti slab“ poput Isusa
Naslov knjige je poput cvijeta koji privlači šarenog leptira i vrijednu pčelicu koja čezne za nektarom koji im se nudi. Sakupi ga i nosi u košnicu gdje ga pohranjuje radosnim plesom pokazujući ostalim pčelama gdje ga je sakupila, te i one krenuše na gozbu.
Pčelica nepogrešivo pronalazi nektar, a ti? Dođeš poznaniku, a on umjesto radosti, mrzovoljan – neraspoložen. Uviđaš da je on „pravi glumac“ koji bi te „žednog preveo preko vode“.
I pitaš se: Zar je to moguće?, O, kako sam se prevario? Ti mislio da su svi poput tebe – iskreni, dobronamjerni.
No, ne može se vječno glumiti. Brzo isplivaju svi nedostaci i problemi. Ljudi radije govore o tuđim propustima i manama nego o dobrim osobinama te osobe. Priča se nastavlja po onoj narodnoj: „Ne pada plod daleko od stabla“. Djelomično je to točno.
Kaži mi s kim se družiš, pa ću ti reći kakav si, narodna je mudrost. Zato dobro pazi koje društvo biraš imajući na pameti da „svaka ptica svome jatu leti“.
Ljubav je bila Isusova „slabost“. Toliki grešnici, farizeji, žene grešnice, pa i onaj satnik i njegov sluga. Svima se njima Isus obraća potaknut ljubavlju ne mareći za priče „pravednika“. Da, ljubav je Isusova slabost. Ne boj se „biti slab“ poput Isusa.
Krist je došao na svijet da ga učini boljim. I danas želi to isto. Stoga, iskrena srca molimo nebeskog Oca da u svijetu među svim ljudima bude više poštovanja, razumijevanja, potpore i zajedništva.
Usliši, Gospodine, ove naše molitve i daj nam snage da u svom životu ostvarujemo sve što nam zapovijedaš.
Ljudi ne slušaju što im se govori i zato puno stvari ne razumiju ili krivo shvaćaju. Obdari nas, Gospode, strpljenjem i povjerenjem.
Često vladaju predrasude i ravnodušnost. Tako se ne može napredovati pred Bogom.
Šalje Bog svom narodu proroke. No, uza sve to narod je bio tvrdokoran, čak i odmetnički. Stalno se bunio protiv njegovih izaslanika, čak i protiv njega samoga. Uza sve to Bog im je stalno slao svoje izaslanike jer je bio uvjeren da će ih jednom poslušati.
On je Bog vjeran svojoj riječi i savezu, jer ne može sebe zanijekati. („. Tim.2.13.).
Taj neposluh naroda doživio je i sam Isus u svom rodnom Nazaretu: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu“. (Mk.6.4.). Stoga je napustio svoje rodno mjesto, te je „obilazio selima uokolo i naučavao“.
Predrasude čine nepravdu. Nestalo ti nešto iz kuće. Nemiran si. Sumnjaš na mnoge, posebno na susjeda koji vas posjećuje. U njemu od sada gledaš kradljivca kojeg se treba čuvati. Nakon par dana pronašao si „izgubljeno“, te si promijenio mišljenje o susjedu.
„Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu“
Predrasude čine nepravdu. Čovjek nije više sposoban objektivno gledati stvari ni ljude. Često ih gleda kroz naočale ljubomore.
Baš kroz takve su naočale gledali Nazarećani svog zemljaka Isusa: „Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin?“, pitali su se. Evanđelist Marko dodaje: „I sablažnjavahu se zbog njega“. (Mk6.3.).
Sve će ti narod oprostiti ali uspjeh ne. Stanovnici Nazareta su mislili u svojoj ljubomori, ravnodušnosti i predrasudi: „Što će on nama soliti pamet?“. Posljedice takvog stava bile su za njih kobne.
Isus im govoraše: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu. I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što je ozdravio nekoliko nemoćnih stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri. (Mk.6.4-6).
Mnogo je pametnjakovića na svijetu, koji misle da sve znaju. Oni su „šetajuća enciklopedija“. Misle da su „popili svu pamet svijeta“.
Sveti Luka nam bilježi Isusovu propovijed: Dug Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. Taj tekst iz proroka Izaije, Isus je primijenio na sebe, pa reče: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima!“. (Lk.4.18.).
Nisu se sablažnjavali toliko zbog Isusova nauka, koliko zbog njegove osobe, jer ne mogu „prožvakati“ da tako propovijeda i takva čuda čini jedan od njegovih zemljaka. Pozlilo im je od ljubomore i zavisti.
To je sablazan svih onih koji ne mogu shvatiti da se Mesija objavio u Isusovoj poniznosti. Stoga je današnje evanđelje poziv da se ne zatvaramo Bogu koji nam se po milosti približava.
Nemojmo se uobražavati da sve znamo o Bogu, kao što su činili Isusovi zemljaci, pa ga zbog toga nisu prihvatili.
Nemoj se umoriti čineći dobro. Kaže se u narodnoj izreci, da djed može umrijeti poslije sjetve, ali će ono što je posijano niknuti, narasti i sazrjeti jednog dana. I neće biti djedova sjetva beskorisna!
Neće to proći bez teškoća. Tada s psalmistom moli: „Smiluj nam se, Gospodine, smiluj nam se, jer se do grla nasitismo prezira. Presita nam je duša podsmjeha objesnih, poruga oholih“. ((Pa.123.3-4).
U služenju Bogu ima poteškoća, ali one nikada nisu takve da ih ne bismo mogli prevladati i nadvladati, jer je Bog s nama.
Sveti Pavao moli Gospodina da ga oslobodi „trna u tijelu“, ali Bog ga nije htio osloboditi da se ne bi uzoholio.
Radi, moli i prepusti se Božjoj volji. I kad nam je trpjet bilo, za naše je dobro bilo, premda često ne vidimo zašto patnje podnosimo.
Isus se, kako čitamo, čudio nevjeri Narazećanina. (Mk.6.6.) Ali on se čudi i našoj nevjeri.
Pitali su jednog mudraca našeg vremena: „Zašto danas ne doživljavamo i ne vidimo Boga u svom životu, kao što su ga mogli vidjeli ljudi prije nas? Zato što nema onih, koji bi se tako duboko sagnuli da ga vide!“.
Znaj – svoju ćeš veličinu prepoznati na koljenima pred Bogom!