Izašao si malo na čisti zrak. Zamišljen, šetaš spuštene glave kao da nešto tražiš. Sreo te prijatelj i upita: Što je to s tobom, što te muči, zar ne vidiš kako izgledaš – pogledaj se u ogledalo. A kako si ti tako bezbrižan, odgovoriš mu. Sve mi je u glavi zbrkano, previše problema-nejasnoća, a rješenja niotkud. Preko svega bi nekako i prošao, ali smrt, smrt me muči, uvijek mi je pred očima. Što se problema tiče, samo ih magarac nema, kaže narod, ali ni to nije točno. Ima ih, ima i magarac, samo ih nije svjestan. No, problemi ne nestaju ako ih nisi svjestan. Zapravo tada postaju još veći – nerješivi.
Uspravi se, digni glavu i upravi pogled gore prema nebu, prema Bogu koji jedini ima odgovor na sva tvoja pitanja.
„Dođi, slugo, dobri i vjerni“
Po zemlji hodaš, u nju gledaš, ona te hrani, u nju ćeš položiti svoje umorno tijelo, a duh-duša, odlazi k svom Stvoritelju koji te je postavio na stazu života. Stoga se ispravi, digni glavu i ponosno vedra čela, pun pouzdanja u svog Spasitelja budi ispunjen dobrim djelima, sve dok ne čuješ njegov poziv: „Dođi, slugo, dobri i vjerni“.
Koristan ti je bio susret s prijateljem, zar ne? O kako optimistički zvuči današnja služba riječi. Bog ima s čovjekom planove života, a ne smrti. „Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost, i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. Adamovom je zavišću ušla smrt u svijet, i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju“. (Mudr.2.23.).
Stoga se čovjek mora potruditi da otkrije nove vidike života koji nadvisuje ovozemaljsko i prolazno. Trpljenje i smrt mu zamagljuju vidike k vječnom životu.
Isus, ozdravljajući bolesnu ženu, poziva nju i nas: Ne boj se, samo vjeruj! Vidimo da Isus ima veliko poštovanje prema ljudskom životu. Jedino čovjeku nedostaje to poštovanje.
Ima ljudi koji ne žive dostojno vlastitog određenja i poziva. Isus je uzašao na nebo kako bi čovjeku pripravio mjesto, a neke ljude to uopće ne zanima.
Vidimo da je Isus više zabrinut za čovjekovu sretnu budućnost, nego on sam. Ozdravljajući tijelo i brinući se za čovjekovo materijalno stanje, poziva čovjeka da ga u tome nasljeduje. Čovjek se mora zalagati za obadvije dimenzije vlastitog postojanja: tjelesnu-materijalnu i duhovni život.
Uskrisenje Jairove kćeri dogodilo se je na početku Isusova javnog djelovanja. Učitelj iz Nazareta donosi iznenađujuće poruke: Božje kraljevstvo, što ga očekujete, već je nastalo: Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni zbog mene“. (Lk.7.22.).
Kad je govorio s bolesnom ženom, stigla je vijest da je Jairova kći umrla. Ljudi misle da je sve gotovo. Nema više smisla da se učitelj trudi, da dolazi i da je ozdravi.
Isus tako ne misli: Ne boj se, samo vjeruj! Tamo gdje je vladalo naricanje i plač, on kaže: „Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava“. Prisutnima je to čudno pa „mu se podsmjehivahu“. (Mk.5.39.). No, On primi dijete za ruku govoreći: „Talita, kum!“, što znači: „Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!“. I djevojka odmah usta i počne hodati“. (Mk.5.41-42).
Vjera je uvijek u centru zbivanja. Ona uzrokuje čudo, a ne obratno. Kćeri, vjera te tvoja spasila!
„Ne boj se! Samo vjeruj!“
No, često nam se čini da sami najbolje znamo što nam je bitno i moguće za nas, i da to sami možemo ostvariti. A kad nam to ne pođe za rukom, padamo u depresiju.
Čuveni glumac Charlie Chaplin piše o sebi: „Što sam stariji, to me više zanima vjera. Više živimo od vjere, nego što nam se čini i više od nje dobivamo, nego što smo toga svjesni. Uvjeren sam da je vjera preteča svih naših djela. Ona je ključ, koji nam otvara ono što je nemoguće“.
Stvarno je tako. Ona baca svjetlo na ozdravljenu ženu i uskrišenu djevojku iz današnjeg evanđelja. Također i na naš osobni život.
„Onima koji vjeruju sve stvari počinju svijetliti“. (Theilhard de Charen). Čovjek si postavlja pitanje smisla života obilježenog bolešću i nevoljama, pa odgovara: „Jedan je očajnik i rezigniran – uvijek tragičan, drugi je onaj Isusov: „Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svoga zla!“. Kao i onaj drugi: „Dijete nije umrlo nego spava. Djevojčice, zapovijedam ti, ustani!“.
Moramo vjerovati da je Isus gospodar života. Kršćaninu je potrebno šire razumijevanje grijeha, trpljenja i smrti.
U današnjem svijetu ima ljudi koji ne očekuju nikakvu ljubav, i nije im stalo do života – u njima je već nešto mrtvo.
Možemo reći da je svako slomljeno srce, svako pokušano samoubojstvo, svaki razoren brak, svaka okaljana mladost, svaka ogorčena i razočarana osoba – plod pokvarene ljubavi i signal da je čovječanstvu potrebna Isusova iscjeliteljska moć.
Krist nam otkriva da mi nismo pozvani da umremo, nego da vječno živimo sudjelujući u njegovu života koji nadilazi granice smrti.
Samo Bog ima moć ozdravljati i oživljavati ono što je mrtvo kod nas, samo se trebamo obratiti Isusu za pomoć, priznajući krivnju, i da nam je potreban on kako bi ozdravili. A on će nam odgovoriti: „Ne boj se! Samo vjeruj!“.
Život novorođenog djeteta je kudikamo ljepši od onoga prije rođenja, a što tek reći o životu koji nam Gospodin osigura svojom smrću i uskrsnućem?
Smrt je zagonetka koju nam je Isus riješio. Tajnu boli, zla i smrti čovjek ne može svojim vlastitim umovanjem riješiti.
„I podzemlje ne vlada zemljom jer pravednost je besmrtna“. (Mudr. 1.15.). „I Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga slikom svoje vlastite naravi“. (Mudr.2.23.).
Vjera u vječni život nedostaje današnjem naraštaju, zato se toliko straši same pomisli na smrt.
Problemi se ne rješavaju zatvaranjem očiju i ušiju. Obrati se Isusu, i on će pronaći valnu dužinu koja će doprijeti do tvoga razuma i srca i dovesti te k Bogu – smislu i cilju svog putovanja.