Čašu meda još nitko ne popi, da je čašom žuči ne zagorči. Čaša žući ište čašu meda, pomiješane najslađe se popiju – pjevao je pjesnik.
A što reći kad žuč prevlada? Današnja misna čitanja nam na to odgovaraju. Isus nas pita, kao nekoć uplašene učenike na uzburkanom jezeru: „Zašto ste bojažljivi?“, „Kako nemate vjere?“.
Neka ti Isus pravi društvo na životnom putu, i on će dati sigurnost tvojim koracima. Pritisnut mnogim životnim teškoćama ne gubi nadu, nego se s pouzdanjem obrati Njemu molitvom da obnovi tvoju vjeru i nadu, te mu se iskrena srca pokloni.
„Gospodine, kamo da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“
Svi hvalimo Gospodina za dobrotu njegovu, za čudesa njegova učinjena sinovima ljudskim.
Dirljiv je i jedinstven razgovor Joba s Bogom. Čini mu se da se sve urotilo protiv njega, pa i sam Jahve.
Čovjek treba otvoriti oči i slušati što mu Bog govori: „Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi i on ih istrže iz nevolja. Smiri oluju u tih povjetarac, valovi morski umukoše. Obradovaše se tišini, u željnu luku on ih povede“. (Ps.107.28-30).
Daleko od tebe taština i oholost. Upitaš li se tko je stvorio svemirska prostranstva, začuđujuće sile prirode, vjetar koji puše velikom brzinom i svojom snagom ruši sve pred sobom, olujni oblaci koji izazivaju velike poplave, razorni potresi koji i stoljetna zdanja i do zemlje sravnjuju ljudske nastambe.
Zaprepašćuje te jedna oluja, počevši od one na Galilejskom jezeru. Zašto je sam ne ušutkaš?! Ovo pitanje: „Tko si ti“ uznemirujuća je točka današnjeg bogoslužja.
Čovjek se smatra vladarom dok je jezero mirno, dok mu sve polazi za rukom, dok se sve razvija po njegovoj zamisli, dok njegov glas može nadjačati blago razlijevanje valova na plaži. No, čim udar olujnog vjetra uguši krik samozadovoljstva, onda se javlja očaj i bespomoćnost.
Kad se more života uzburka, kad se čovjeku čini da Bog bezbrižno spava na palubi, kad misli da nije Bogu zanimljiv, tada ga obuhvaća bojazan.
Isus upravlja kormilom svoje lađe. Često smo zahvaćeni strahom, brigom i problemima, kada te iznevjere i oni najbliži u koje si polagao nadu da će ti biti oslonac.
Nikad ne zaboravi da se u lađi tvoga života nalazi Isus, uvijek spreman priskočiti ti u pomoć. On je čovjekov mir, sigurnost i jamac. Na njegovu naredbu nastaje smirenje.
Jednom kad su Isusa napustili mnogi učenici, on upita Petra: „Da možda i vi ne kanite otići)“. Odgovori su Petar: „Gospodine, kamo da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji!“. (Iv. 6.67-69).
Biti kršćanin ne znači biti zaštićen od životnih oluja, jer Bog nije formula koja rješava naše probleme. Vjera u Boga nije ni bijeg ni nebriga.
Vjera je trajno zalaganje što vjerujemo usprkos olujama koje nas stavljaju na kušnju.
Biti kršćanin znači biti svjestan da u oluji nismo napušteni, jer Gospodin plovi s nama.
Većina se Isusovih učenika razumjela u more i lađe, veslanje i promjene vjetra – to je bila njihova svakidašnjica. Mislili su da ih ništa ne može iznenaditi. Pa ipak se dogodi ono neočekivano, i tada su se smeli, izgubili su glavu, a koljena su im klecala od straha.
Isus nas poziva: „Pođimo prijeko!“
Nije lako ni jednostavno upravljati kormilom vlastitog života, te sve u njem pravilno urediti: odgoj, posao, molitvu, obitelj. Ima puno suprotnih strujanja i protivnih vjetrova.
Strah čovjeka uči molitvi, obraćajući se Isusu: „Učitelju, zar ne mariš što ginemo!?“. To nije molitva iz nekog molitvenika, već spontani vapaj za pomoć, koji donosi preokret: On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: Utihni! Umukni! I smiri se vjetar i nasta velika utiha.
„Treba osjetiti Božju ruku na vlastitom ramenu, kako bismo bili njegova ruka na ramenu drugih!“. (P. Zeisaig).
Širi ljubav. Čuvaj se nasilja. To ne trpi ni priroda, koja ti se osvećuje na svakom krivom postupku.
Bog nam u svojoj objavljenoj riječi ne predaje prirodopis nego životnu istinu. Job pita Boga za razlog svoga oboljenja i neopisive životne nesreće. Nalazi se pred tajnom, pred misterijem zla.
Bog objavljuje Jobu utješnu istinu da je on Gospodar svega. Ono što je vječno i nenadmašno, jest jedino ljubav Božja. Ona nas jedina može osloboditi od svakog zla.
Često se može čuti od pomoraca koji su doživjeli oluju: „Samo nas je Bog spasio“. Ne samo oni, već i oni koji su nadvladali neku veliku opasnost. Čovjek se nađe u prigodi svoje nemoći kako bi doživio Božju svemoć.
O toj ljubavi govori apostol Pavao kad ovako piše: „Braćo, ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe. (2. Kor.5.4-5).
Za Pavla je najvrjednije biti novi čovjek u Kristu, a sve staro je za njega prošlost. „Staro uminu, novo gle nasta“. (2. Kor.5.17.)
Isus nas poziva: „Pođimo prijeko!“. (Mk.4.15.). Ove su Isusove riječi vrlo znakovite. One zovu na put s Isusom, prema drugoj obali, prema vječnoj obali.
More je slika svjetla u kojem živimo, u kojem doživljavamo mnoge oluje. Ne bude Isusa bure i oluje ovoga svijeta, nego samo naša vjera. Kristovo „spavanje na lađi“ je znak božanske prisutnosti s nama i ujedno znak naše posvemašnje sigurnosti s njim.
Isus spava jer je umoran kao čovjek, ali je zato svemoćan kao Bog. Kad su učenici probudili Isusa, i kad je čudesno utišao oluju, onda ih je ukorio: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“. (Mk.4.40.)
Često zaboravljamo Isusove riječi: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!“. (Mt.28.20.).
Čini nam se kao da ga nema, ili da zaista spava kao da ga nije uopće briga što je i kako s nama. Isus međutim čeka da ga probudi naša vjera.
Ako mi njega ne trebamo i ne tražimo, onda on kao da spava pokraj nas. On nam se neće na silu umiješati u život, nego onoliko koliko mu mi dopuštamo i koliko ga zaista trebamo.
U strašnoj oluji života vjeruje se mnogo više nego obično. U poteškoćama – bezizlaznim situacijama ga i nevjernici zazivaju za pomoć. To nam može posvjedočiti i Domovinski rat.
Ako se „utopljenik slamke hvata“, kako ne bi Boga svemogućega?