Ljudskom srcu uvijek nešto treba. Zadovoljno nikad posve nije. Čim željenog cilja se dovreba, sto mu želja opet iz njega klije.
Pričaš prijatelju o nekoj ukusnoj hrani „za prste polizat“. On se nasmiješi govoreći: Pođi sa mnom. Nešto ću ti pokazati, pa ćeš onda znati što je to lijepo, dobro i ukusno. Bila ti je čudna njegova samouvjerenost ali si ga poslušao i nisi se pokajao. Hrana je već čekala servirana na stolu s ukrašenim stolnjakom. Sam pribor i znalački servirana hrana ostavila te je bez riječi. Primijetio je to prijatelj i samouvjereno ti kaže: Raskomodi se, sjedi i posluži se. Teško se snalaziš. Sve je to kao u priči i čudiš se svojim početnim tvrdnjama o hrani „za prste polizat“. Više je ne spominješ kod ovog sjaja, raskoši boja, mirisa i okusa. Zastao si malo skupivši hrabrosti i rekao: Svaka ti čast, iznenadio si me. Nešto slično nikad ni u filmu nisam vidio. Ništa je to, prijatelju, a da znaš što sve još imamo na jelovniku. Želiš li se uvjeriti dođi često, i osjećaj se kao kod kuće. Kakve kuće. Nema toga kod mene. Znam, znam. Mislio sam reći da budeš opušten, da se ne ustručavaš, da se ponašaš kao da si u svom domu. To bi već mogao, pomisliš, gledajući i slušajući, ne vjerujući koja te to sreća snašla i čime si to zaslužio. Da, bili ste prijatelji, ali ovakvo nešto nisi očekivao. Bio si zadovoljan u svojoj skromnosti, ali ovo, ovo je nadmašilo sva tvoja očekivanja. Nagrada je to za tvoje prijateljstvo.
MI smo samo Božji suradnici
Isus, kako vidimo u današnjem evanđelju, uvjerava svoje suvremenike da postoji sreća, koju nam nitko više neće moći pomutiti, niti nam je oduzeti. Božje kraljevstvo je drugačije od kraljevstva ovoga svijeta. U njemu će svi ljudi, bez razlike, biti sretni.
Isus se trudi uvjeriti ih u trajnu i posvemašnju sreću služeći se slikama iz njihova svakidašnjeg života.
U današnjem evanđelju smo čitali prispodobu o sijaču i posijanom sjemenu, posebno o malom zrnu gorušice.
Sijač, koji ovdje u prispodobi sije riječ Božju, je sam Isus. On govori i poučava. Mnogi ga slušaju, a neki okreću glavu od njega ne pokazujući želju da čuju njegov nauk. Isus i nadalje sije očekujući plodove posijane riječi.
Isus želi svojim učenicima ukazati na nužnost strpljenja u naviještanju Radosne vijesti. U Evanđelju se krije Božja poruka i nama danas. Tu saznajemo što i kako nam je činiti, kako biti svjedoci Evanđelja ljudima u našem vremenu za nebo? Evanđelje nam pruža primjer ratara i njive koja mora biti obrađena za sjetvu.
Tako i mi vršenjem svojih dužnosti sijemo dobro sjeme. Da sjeme nikne, uzraste, donese plod, to će učiniti Bog. On će sve to učiniti. Najgore je kad mi umišljamo da sve ovisi o nama. Mi smo samo Božji suradnici, reče sveti Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima (usp.1.Kor.3.5-6). Niti je nešto onaj tko sije, niti onaj koji zalijeva, nego Onaj koji daje da sve raste i sazrijeva. A to je Bog.
Prispodoba o gorušičinom zrnu govori nam da Bog može od malih stvari učiniti nešto iznenađujuće veliko.
„Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posije ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama“. (Mt.13.31-32).
Nije ovdje riječ o veličini gorušičina drva, već o Božjoj moćnosti koja od maloga čini nešto znatno veliko.
„Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim“
Tako je jednako čudesno, da od bijednoga i grješnog čovjeka nastane novi i nebeski čovjek. Bog sve može. On od malena čini nešto veliko. O tome govori i sveti Pavao u današnjoj drugoj poslanici.
Za sv. Pavla smo svi mi kao emigranti, iseljenici, koji putuju prema pravoj domovini.
Bog će izreći sud nad svakim od nas, i nema potrebe da mi jedan drugoga sudimo, kao što to, na žalost, često činimo. Bog će nam na kraju puta biti sudac. „Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo“. (2. Kor.5.10.).
Krist nam je pokazao kako ispuniti Božju volju u našem životu. Često smo slični mladim planinarima, koji ne slušaju stare i iskusne planinare, jer po njihovu mišljenju previše sporo i uokolo idu, a trebali bi, kako se njima čini, ići poprijeko, te brzo posustaju i ne mogu dalje, dok iskusniji planinari, lagano i duljim putem, ipak stignu na cilj.
Prepusti se Bogu da te vodi, jer on „Suhom drvu daje da rodi“, kako nam svjedoči u prvom čitanju iz knjige proroka Ezekiela. Od čovjeka se traži napor, suradnja. Za ostalo će se pobrinuti Bog, koji se brine o izgradnji svoga Kraljevstva.
„Kraljevstvo je Božje među vama“. (Lk.17.20.) Trebamo ponizno slušati Božju riječ, Božju poruku, pripremati teren, surađivati s tajnom Božje milosti, jer smo bez nje nemoćni.
Trebamo ga moliti: „Gospodine, pomozi nam svojoj milošću da vršimo tvoje zapovijedi, te ti voljom i djelom omilimo!“. Velika je tajna Božje milosti bez koje čovjek ne može ništa. Ali nema ništa ni bez našeg zalaganja, našeg napora. Potreban ti je naš doprinos spasenju, a i veliko povjerenje u Boga.
Zadnja riječ uvijek pripada uskrsnuću, a ne smrti. To je srž naše vjere. „Da, tko tako Kristu služi, mio je Bogu i cijene ga ljudi“. (Rim.14.18.). U to je bio uvjeren apostol Pavao.
„Gorušičin grm ostaje stabalce koje potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske“. (Mk.4.30.).
Baš je to poslanje Crkve i svakog kršćanina u današnjem svijetu – nuditi gostoprimstvo prema svima, posebno najmanjima.
Božja se logika razlikuje od ljudske logike velikih očekivanja i vidljivog brzog uspjeha. Ne zaboravi na svoj doprinos u tom rastu!
Dobro je slaviti Gospodina, pjevati imenu tvojemu, Svevišnji, naviještati jutrom ljubav tvoju i noću vjernost tvoju. (Ps.92.2.).