Majka mora obaviti neke poslove u gradu. Prije odlaska okupi djecu i kaže im da budu dobri. Nemojte se svađati i pazite da ne napravite neku štetu. Jeste li zapamtili, ponovi majka. Jesmo, jesmo, složno odgovoriše, i majka ode za svojim poslom.
Čim je majka otišla nasta cika, vika: jupi, jupi, trčeći jedan za drugim – hajde uhvati me. Pronađi gdje sam se sakrio. Ostvari se ona narodna: Kad nema mačke, miševi kolo vode. I teško se mogu kontrolirati. Trčeći po stanu počeše zapinjati za dijelove namještaja i obarati majčine uspomene: slike, vaze, pa i kolače koje je majka pripremila za tatin rođendan. Kad su se umorili i pribrali, shvatiše što su učinili, pitajući se kako će sada majku dočekati, što joj reći, kako opravdati sav taj nered, neposluh, a bila nam je tako dobra i lijepo nas zamolila da budemo dobri, da u miru i slozi provodimo vrijeme čekajući da se vrati s novim darovima. Što smo to učinili? Kako ćemo je pogledati u oči koje nas gledaju pune ljubavi, i počeše se skrivati od straha, očekujući njen povratak.
“Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja!”
Dolazi majka. Nešto joj je čudno. Nitko se ne čuje, a niti koga vidi. Djeco, gdje ste, vidite što sam vam donijela?! Odgovora nema. Majka je pretražila sobu i našla ih pod krevetom. Što se to događa, upita ih. „Pobojali smo se“, bio je odgovor. Majke se ne treba bojati. Ona vas puno voli, za vas živi, i ode u kuhinju. Vidi nered i porazbacane uspomene. Zastane u nevjerici pitajući se: Zar se tako uzvraća majčina ljubav? Što se to dogodilo? Što vam je bilo? I počeše jedan na drugoga svaljivati krivnju govoreći tko je prvi počeo – tko je koga nagovorio na neposluh. Majci je teško povjerovati, ali se mora suočiti sa stvarnošću – djeca joj nisu „anđeli“.
Povijest se ponavlja na bezbroj načina. Uvijek imamo posla s iskonskim strahom i prebacivanjem krivnje na drugoga.
Adam prebacuje krivnju na Evu, ona na zmiju. I tako se uzajamno optužuju, što ponavljaju upravo spomenuta djeca. A Bog nas stalno pita: Gdje si? Adam je odgovorio: „Pobojah se pa se sakrih“. Adam priznaje da se boji pa se zbog toga skriva pred Bogom.
Nakon istočnog grijeha čovjek se našao u potpuno drugačijoj situaciji – drugačijem stanju, izgubio je prijateljstvo s Bogom i prirodom. Našao se u stanju bojazni, stida i udaljenosti od Boga.
Biblijski autor nam ocrtava stalnu borbu između dobra i zla, koju svako stvorenje osjeća u sebi, ali i dobrohotnog Boga, koji traži čovjeka da ga pita gdje se nalazi kako bi mu ponudio novu šansu suodnosa.
U Gospodinu je milosrđe i obilno je u njega otkupljenje. Imaj to na pameti i moli ga: Iz dubine vapijem tebi Gospodine: Gospodine, usliši glas moj! Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja!
Isusov život i poslanje možemo nazvati obnovom dijaloga između Boga i čovjeka. Ipak je Isus doživio neshvaćanje. Oni koji bi ga trebali bolje razumijeti i prihvatiti: njegovi rođaci i Mojsijevi sljedbenici uopće ga ne shvaćaju, dok obični ljudi hite k njemu.
Pitamo li se kakav je naš odnos prema njemu? Loše se piše čovjeku koji je zalutao i ne zna gdje se nalazi. Tek kad shvatiš gdje si, može ti se pomoći. Tu započinje svako ozdravljenje. Bog želi da budemo svjesni svoga stanja. Zato Bog i pita: „Gdje si?“.
Moramo biti svjesni svoga odnosa prema Bogu. Oni koji vrše volju Božju tijesno su s njim povezani. Upitaj se da li je to što činiš u skladu s voljom Božjom ili nije?
“Gospodin mi je svjetlost i spasenje. Koga da se bojim?”
Možda prihvaćamo od njegove nauke samo ono što nam je udobnije ili se ljutimo na njega što nas ne ostavlja na miru u našim navikama, našem načinu mišljenja, jer ne želimo mijenjati ustaljeni tok zbivanja u kojem se „dobro osjećamo“.
Bog nas uvijek pita: „Gdje si?“, jer ne želi da lutamo na putu prema nebu. Nemojmo se skrivati pred Bogom, jer to nije moguće. On će nas uvijek pronaći!
Neka sadržaj današnje ulazne pjesme bude i tvoja molitva: Gospodin mi je svjetlost i spasenje. Koga da se bojim? Gospodin je štit života moga. Pred kim da strepim? (Ps.27.1-2.).
U ovim riječima je doživljeni Bog koji je čovjeku blizak i čija se privrženost osjeća.. Velik je dar osjećaj Božje zaštite
Kad te prevari, žedna preko vode preveze, netko „pametniji od tebe“, to još nekako možeš podnijeti, a kad to učini „neka budala“, to sebi teško možeš oprostiti.
To nam se događa svaki put kad nas đavao „prevesla“. Malo nam koristi to iskustvo te se upuštamo u nove rasprave s istim, za nas nepovoljnim, posljedicama.
Pomisao da se i bez Boga može biti sretniji je „račun bez krčmara“, koji je osuđen na gubitak.
Shvati – prihvati da je Bog izvor svakog dobra, i da je najbolje onako kako on u svom sveznanju želi da bude.
Đavao čovjeku prikazuje Boga kao konkurenta, pa je čovjek povjerovao da je u neposluhu moguće postići sreću i „visok položaj“.
Biblijskog pisca je zanimalo kako je grijeh došao na svijet? Knjiga mudrosti će mnogo kasnije napisati: „Đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju“. (Mudr. 2.24.).
Vjera je, naime, Božji dar u kojem čovjek može i mora sve više rasti, ne obazirući se na utjecaj izvana.
U kršćanina je po krštenju postavljena nebeska zaštita, koja ga štiti i brani od navala đavolskih.
Đavao je, veli sveti Augustin, kao pas na lancu i ne može nam ništa, osim ukoliko mu se sami previše približimo.
Grijeh nas mami, baš kao što je mamio i Evu i Adama. Pokaži svoju ljubav, ustrajnost i privrženost Bogu. Znaš kome si vjeru dao.
Ne osvrći se na vjetar koji mijenja svoj smjer. U tvojim je rukama kormilo koje će te dovesti u luku spasa. Ne ispuštaj ga iz ruku! Kad se umoriš pozovi Boga da ti pomogne. On te spremno čeka, kako bi uplovio u njegovu luku spasa – cilj svoga putovanja.