Slobodna Dalmacija 12. 1. 2021. godine objavljuje razgovor novinara Slavena Alfirevića s Filipom Bradarićem, bivšim igračem Hajduka, reprezentativcem – srebrnim iz Rusije, koji u Saudijskoj Arabiji nastavlja svoju karijeru. Hvali se Filip stanjem u novoj sredini. Na pitanje o vjeri odgovara: Oni su baš vjernici i mole se po pet puta na dan, u pet izjutra, pa u podne, onda u tri popodne, pa u pet i opet u sedam. U tim trenucima ne možeš ni u dućan ući. To je svetinja koju svi maksimalno poštuju.
Dok to čitaš javlja ti se osjećaj poštovanja prema tim ljudima. Nameće ti se pitanje što je s našom molitvom – našom vjerom? Zašto smo tako površni, nezahvalni prema Bogu koji nas je obdario tolikim osobnim darovima. Zaboravljamo da je vjera bez djela mrtva. Vrijeme je da se trgnemo i konačno počnemo živjeti svoju vjeru.
Blagosivaj, dušo moja, Gospodina i ne zaboravi dobročinstava njegovih
Nedavno je jedan austrijski zastupnik pitao istraživača zašto svoje eksperimente ne vrše na zametcima majmuna, koji su najsličniji ljudskima, umjesto na ljudskim zametcima. Odgovor znanstvenika bio je da su te vrste majmuna previše dragocjene da bi ih upotrebljavali u eksperimente, dok naprotiv ljudskih zametaka imamo i više nego što nam ih treba. Znanost nastala u obranu života, tako je postala sredstvo smrti. Gdje ne vlada bezuvjetno poštivanje prema slabima, koji su bez zaštite, bez moći, tamo vlada zakon nasilja, pravo se zamjenjuje nasiljem.
Zar tako malo cijenimo ljudski život – život od začeća do prirodne smrti? Ne čudimo se onda kad nam Bog preko prirodnih sila, potresa, poplava, suše, požara šalje poruku: Čovječe uozbilji se, poštuj Božje i prirodne zakone. Dosta je više bezakonja. Prevršili ste svaku mjeru. Vratite se na put života, koji vodi k vječnom životu, koji je cilj vašeg putovanja!
Blagosivaj, dušo moja, Gospodina i ne zaboravi dobročinstava njegovih. Isus upućuje Ocu molitvu: Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samoga sebe da i oni budu posvećeni u istini. (Iv.17.18-19).
Čovjek koji ne vjeruje ne zanosi se iluzijama. On poznaje istinu koja ga oslobađa svake varke. Stoga je on realist. Uvijek uzima u obzir obadvije stvarnosti, ovozemaljsku i nebesku. No, u očima ljudi ovoga svijeta vjernik ispada često kao sanjar koji gradi kule u zraku, koji je izopćen iz realnosti stvari. Oni ne shvaćaju da je vjernik ukorijenjen u drugi svijet – živi na zemlji kao dijete majke zemlje i zvjezdanog neba.
Kao kršćani trebamo se uključivati u ovaj svijet, te biti u njemu kvasac dobra, pretvarati ga u Božji kruh, prekovati oružje u plugove, jer je vrijeme da se tama rasvijetli. Baš je takovom svijetu, na koji je Sotona izvršio invaziju zla i mržnje, potrebna ljubav i nada.
Kršćanin se ne plaši ni smrti, ni Sotone, jer ih je Isus pobijedio svojom smrću, uskrsnućem i ljubavlju. Zbog toga je sv. Ivan napisao: Bog je Ljubav.
Kad govorimo o prošlosti, sanjamo budućnost, bježimo od sadašnjosti, koja je obojena raznim bojama.
Jedino Krist može postaviti pravu dijagnozu i propisati odgovarajući lijek. Stoga svi oni koji se ravnaju po njegovom receptu nose mir u sebi, imaju ga u obitelji, u društvu, žive ugodno i s neugodnima, dobrohotni su i prema dobrohotnima, te ponavljaju sa sv. Pavlom: Sve mogu u onome koji mi daje snagu. (Fil.4.13.).
Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!
W. Schakespeere je napisao: „Gdje sijemo ljubav, tamo raste veselje. A Isus moli Oca: Oče… sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi“. (Iv. 17.13.).
Netko je upitao jednog čovjeka što bi učinio da je sveti Franjo pokucao na njegova vrata. On je odgovorio: „Nije potrebno da pokuca, jer odavno sam mu poklonio ključeve moje kuće u koju može ući kad god mu se svidi.
Upitajmo se: kako se ponašamo mi, danas, kada su vrata naših kuća pojačana i osigurana poput sefa. Ona su često čvrsto zatvorena. Bojimo se svakog i svačega…
Zatvoreno se srce ne gane suzama drugih, njihovom osamljenošću, bijedom i trpljenjem. Dati ključeve naših vrata, znači biti raspoložen slušati, sudjelovati, ljubiti, lomiti kruh s drugima, te ih prihvaćati, ne plašiti se davati sebe, ne nadati se nagradi, zahvalnosti, aplauzu…
Otvorena se ruka ne boji ostati prazna, jer ona stalno dobiva i dijeli. Eto, to je Ljepota koja će spasiti svijet. Stalno se moramo podsjećati da bez ljubavi nema spoznaje o Bogu, a bez spoznaje o Bogu nema istine, a bez istine nema spasenja.
Kršćani se ostvaruju kroz zajedništvo. O tom zajedništvu govori Isus kad veli: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“. (Mt.8.20.). I rekao nam je: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! (Mt.7.7.)
Osobna molitva je i te kako važna i treba je svaki vjernik njegovati u svom životu. Isus svoje spasenjsko djelo povjerava Crkvi, koju je utemeljio na dvanaestorici svojih apostola.
Kažu da je stari grčki pjesnik i filozof Ezop (620-560 pr. Krista) na pitanje što je najljepše na svijetu – odgovorio da je to jezik!
A kad su ga pitali, što je najgore na svijetu, da je opet rekao – jezik! A onda je to, kažu, ovako protumačio: Jezikom komuniciramo, izmjenjujemo iskustvo, učimo, prijateljski šapućemo, iskazujemo ljubav prema osobama i stvarima koje volimo. Jezikom molimo i pjevamo. No, jezikom se događaju i naše svađe, vrijeđanja, ogovaranja, klevete, laži…
Ljubav, istina, žrtva i molitva su sastavnice sretnog života-vjere!