U ovo predizborno vrijeme, kada nas zasipaju nizovi hvalospjeva, projekata i dokazivanja tko je što i koliko učinio, koje političke stranke i pojedinci su bili uspješniji, mi se osvrćemo na ono što nije učinjeno, na ono što ne donosi „lajkove“ i naslikavanja. Donosimo ono što je također bitan dio života ovoga grada a od čega svi bježe kao „vrag od tamjana“, mi ne.
Sve građane grada Ploča smatramo dragim sugrađanima, ne dijelimo ih na „lijeve i desne“, „zelene i plave“, dijelimo ih na sretne i nesretne, na zadovoljne ili nezadovoljne. Pitamo se dijele li neki od nas Pločane na građane prvog ili drugog reda.
U nekoliko navrata pisali smo o obespravljenim radnicima „Azbesta/Plobesta“, pisati ćemo i ubuduće, vjerujte mi, mi ne odustajemo nikada. Zato jer pojedinci sramote ovaj grad, dijele nas na dobre i loše, na podobne i nepodobne. Kao da su jedni radili u Zimbabveu a drugi u Hrvatskoj. Nisu, svi su oni radili, ostavili svoje zdravlje i ostarjeli gradeći ovaj grad iz temelja, ovaj isti grad trenutnih hvalospjeva.
Ovaj put osvrnuli bi se na nepravdu i na ljude koji ovih dana dok se mi borimo za vaše glasove bore za svoju golu egzistenciju, na bivše radnike „Luke Ploče“ u „ničijim“ stanovima. Na Trgu Kralja Tomislava.
Priča poznata velikoj većini građana Ploča, jer „to su oni koji su provalili u stanove“. Koja percepcija, koja nepravda! Vi mladi mnogi niste niti rođeni u vrijeme događanja koja su dovela do toga da danas starci, možda i vaši roditelji, ljudi sa 70 godina strepe hoće li svoj život okončati na ulici kao beskućnici.
Samo par riječi, jer o ovome problemu je već dosta napisano, ali nije ništa riješeno, tek da se prisjetimo događanja.
Sedamdesetih i osamdesetih godina u Luci Ploče radilo je 1800 zaposlenika. Svima njima redovno je iz osobnog dohotka izdvajan doprinos za stanogradnju. Bivša uprava Luke Ploče d.d kupila je 1993 godine 40-tak stanova za svoje djelatnike.
Ratno doba, mnogi su bili „na terenu“, ratovali, neki su uselili legalno, neki su useljavali preskakanjem liste za dodjelu stanova a većina koja je danas na „tapetu“ je uselila jer su se bojali da ne ostanu bez „zarađenih“ stanova, bez obzira što su bili na listi za dodjelu. Činjenica je da su uselili u stanove koji su bili ionako namijenjeni njima prema listama prioriteta, većina od njih. U njima su dočekali i mirovinu.
Neki su riješili stanarska pitanja, otkupili stanove po vrlo povoljnim uvjetima, drugi su ostali na obećanjima vladajućih struktura Luke Ploče. I tako do 2019 godine, punih 26 godina.
Sve te godine su plaćali stanarine, režije, ulagali i čekali pravo na otkup, isto ono koje su ostvarili njihove kolege, mnogo godina ranije. Od srednjovječnih ljudi u naponu snage postali su starci, oronuli i životom pod stalnim pritiskom i strahom „što će sutra biti“ dok su drugi obećavali iz svojih otkupljenih stanova.
U međuvremenu Luka Ploče je stekla drugog vlasnika, problem otkupa stanova nije riješen, naši sugrađani, njih 20-ak obitelji našli su se pred zidom i prijetnjom iseljenja ukoliko ne otkupe iste po ekonomskim cijenama. I tu nastaje „natezanje“ na relaciji udruge građana Kralj Tomislav koju su stanari osnovali – Luke Ploče uz povremeno uključivanje grada Ploče.
U većini slučajeva je to igra „gluhih telefona“, svatko čeka svakoga, nitko ništa ne zna, svatko odgovara „pitajte onoga drugoga“. I tako u krug. Danima i mjesecima.
Rješenja ima, dobre volje i želje nema ili nije izražena u dostatnoj mjeri. Ne traže ti nesretni ljudi da im se išta pokloni, traže samo valorizaciju svega uloženog i plaćenog za te stanove kroz sve ove godine i razumnu cijenu po m2. Teško je plaćati ih iz mirovine ili „crkavice“ zarađene u Luci Ploče, nedostatne za dostojanstven život ali oni su to spremni, iziđite im u susret koliko možete.
Plaćaju i odvjetnika, podnose tužbe, čemu? Smatramo da to ne vodi ničemu, samo stvara mržnju i smanjuje dijapazon mogućnosti dogovora a on će na kraju, htjeli vi to ili ne morati biti postignut.
Ni troškove odvjetnika čak nitko nije ponudio preuzeti na sebe, za svoje građane.
Apeliramo na sve uključene u rješavanje ovoga problema da shvate da u ovome nema pobjednika niti pobijeđenih, približite stavove i zaključke, dogovor oplemenjuje, neka vas ljudi pamte kao plemenite a ne kao despote, nasilnike.
Ovi ljudi su na kraju svojih snaga, psihički rastrojeni pod stalnim pritiskom mogućeg ključa u bravu.
Radi se o 20-ak obitelji našeg grada, razmislite o tome što će biti ukoliko dogovor ne bude postignut, hoće li napustiti stanove i razapeti šatore pred vratima Luke Ploče ili grada Ploče? Što će im drugo preostati? Zar je ovaj grad dotle došao, hoćemo li postati grad slučaj?
Domagoj Franić