Da bi čovjek imao u nekoga povjerenje, dotični to mora zaslužiti svojim ponašanjem. Povjerenje je lako izgubiti. Jednom izgubljeno teško se vraća.
Kad je Savao došao u Jeruzalem, gledao se približiti učenicima ali su ga se svi bojali – nisu vjerovali da je učenik. (Dj.9.26.). Dobar učitelj je utoliko dobar ukoliko se može na adekvatan način približiti učenicima kako bi ga mogli razumijeti i slijediti.
Dobar pastir jer što kaže inom, i sam svojim potvrđuje činom. Isus je to na najbolji način svjedočio.
„Ja sam istinski trs“
Čovjek se treba preporoditi, jer je stvoren na Božju sliku i priliku. Povezani smo s Isusom kao loza s trsom. Molimo stoga: Oče, ti si veći od našeg srca, znaš našu dobru volju i naše slabosti: obnovi nas svojim Duhom i daj da ti omilimo u životu i radu.
Isus zna kako čovjeku pojednostaviti Božju tajnu. Prošle nedjelje reče za sebe da je on dobri Pastir, koji svoj život polaže za spasenje ljudi. Danas predstavlja sebe – kao istinski trs, kojem je nebeski Otac vinogradar. Obadvije su slike shvatljive za tadašnjeg i današnjeg čovjeka.
Tim slikama je Isus izrazio sva važna svojstva svoje osobnosti: „Ja sam istinski trs“, a Otac moj vinogradar – time je izrečena istina.
Nastojimo naći najprikladnija sredstva i metode za širenje Evanđelja i rast Crkve. Ne smijemo zaboraviti da je zajedništvo s Isusom bitan uvjet da budemo njegovi pravi učenici. Papa Ivan Pavao II upozorava da se često toliko zalažemo za Božje kraljevstvo da zaboravljamo Kralja tog kraljevstva. Ipak je kralj važniji od njegova kraljevstva.
Samo u zajedništvu s njime možemo donositi plodove dostojno Kralja i njegova kraljevstva. „Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici“. (Iv.15.8.).
Baš tu činjenicu lijepo izražava današnja prispodoba o trsu i lozi. Isus je trs, mi smo loze. Ovo je životna i plodonosna međuovisnost.
Nema novog života bez povezanosti s Kristom, kao što nema grožđa bez povezanosti loze s trsom.
Ovom prispodobom Isus je iznio veliku istinu o Božjem životu u nama: božansko nadvisuje ono što je ljudsko – život nadvisuje smrt, svjetlost tamu, raspršena Božja djeca pronalaze spasenje.
Nebeski Otac, posredovanjem Isusa Krista i djelovanjem Duga Svetoga dodjeljuje kršteniku svoj božanski život, slično kao što trs unosi životne sokove u lozu.
Tu životnu istinu ističe sv. Ivan u svojoj prvoj poslanici: Bog boravi u nama, a mi u njemu – to znači da živimo u Očevu domu kao prava djeca.
Kršćanski život mora biti život po logici krštenja, poznavanja Duha Svetoga u sakramentu svete potvrde, te po logici euharistije.
Prispodobom o trsu i lozi Krist nastoji priopćiti svojim sljedbenicima da je On njihov život. To su iskustvo učenici dobili tek nakon uskrsnuća. Pavao piše Galaćanima: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. (Gal.2.20.). Život u Kristu rađa obilnim plodovima. To smo čuli u drugom čitanju: Dječice, ne ljubimo rječju i jezikom, već djelom i istinom!
„Moli i radi!“
Bog nam jamči svoju neprekidnu vjernost: Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.
Bog nam jamči život bogat njegovim blagoslovom: Ako ostanete u meni i riječi moje ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam.
Bog nam jamči da naš život u zajedništvu s njime dobiva smisao: Ovim se proslavlja Otac moj, da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.
Papa Ivan Pavao II primijetio je vrlo značajnu karakteristiku suvremenih kršćana. Mnogi, naime, današnji kršćani rade za kraljevstvo Božje savjesno i odgovorno. I – gledajući njihov trud možemo reći da im nije nimalo lako. Ulažu velike napore u nastojanju oko primjerenog kršćanskog života i zaista im je stalo oko prave slike Crkve pred današnjim svijetom.
Poznata je lozinka sv. Benedikta: „Moli i radi!“. Jedno i drugo je od velike važnosti u našem kršćanskom životu.
Solženjicin je u svom romanu U prvom krugu opisao dva sveučilišna profesora, koji su se sreli u logoru, u koji su dospjeli u vrijeme Staljinove čistke. Spominjuće se svojih profesorskih dana i doživljaja, jedan od ove dvojice sjetio se što je rekao na svom posljednjem predavanju svojim studentima: „Na ovom svijetu nema prave sreće!“. Tada mu je jedan student pružio komadić papira na kojem je pisalo: „Ja ljubim i sretan sam!“. I što si mu odgovorio – upitao je znatiželjni drugi profesor. „A što sam mu mogao odgovoriti? To se može potvrditi ili demantirati samo životom!“.
Sv. Pavao se, zaista, izuzetno trudio u navještanju evanđelja. Od onog dana kad se susreo s Kristom pred vratima Damaska, nikada se nije više od njega rastajao. On se svim svojim bićem ugradio u Isusovo djelo spasenja ljudskog roda.
Psalam 22 nam govori o rasprostranjenosti Božje ljubavi među svim narodima. Psalmist ovako piše: „O Gospodinu će se propovijedati sljedećim koljenima, o njegovoj pravdi navještati narodu budućem: Ovo učini Gospodin!“. (Ps.22.30.).
Čovjek se ne cijeni po onome što ima, nego po onome što on jest.
Apostol Jakov piše: „Vjera bez djela je mrtva“. (Jak.2.26.). A sveti Augustin će reći, da nas je Bog bez nas stvorio, ali nas bez nas ne može spasiti.