Ususret obljetnici osnutka 4 brigade ZNG-a, tj. legendarne splitske 4. Gardijske brigade, naišao sam na prigodnog sugovornika. Pritom intrigira činjenica, kako se malo čuje glas pripadnika gardijskih brigada koji su stavili svoj život na kocku, ratujući na prvim linijama i čak iza neprijateljskih linija, a da pritom nisu visoko rangirani ni po vojnom činu, niti su medijski popraćeni.
Jedan od takvih je upravo Romeo Veža, aktivni sudionik Domovinskog rata, pripadnik specijalne izvidničke jedinice koja je djelovala u sklopu 4.gardijske brigade i isto tako pripadnik 116. brigade. Iako je više od djela, a manje od riječi, kao što priliči profesionalnom vojniku, na moje uporno inzistiranje, Romeo je ipak pristao izmijeniti „nekoliko rečenica“.
Objasnite mi što za Vas znači Domovinski rat i Hrvatska?
– Za mene je to nešto sveto, nešto što je dio mene i ponosan sam što sam mogao dati svoj doprinos stvaranju suverene i neovisne Hrvatske.
Kao što i vi i ja znamo, nije sve tako idealno danas u Hrvatskoj. Što vam smeta danas u hrvatskom društvu, tj. jeste li se vi borili za pravedniju Hrvatsku. Možete li to malo prokomentirati?
– Mi smo se ponajprije borili za slobodu i neovisnost, ali i ne samo za to, borili smo se za pravnu državu, državu jednakih mogućnosti, državu koja će institucionalno biti oslobođena komunističkog naslijeđa u svakom pogledu.
Jeste li uspjeli u tome?
– Djelomično, borba na neki način još traje, Hrvatska je mlada država i ja sam svjestan da ne možemo prosperirati preko noći. Pretpostavljali smo da će stare kadrove proistekle iz bivšeg režima zamijeniti novi, neokaljani mladi ljudi, koji ovu zemlju vole i koji nisu bili opterećeni jednopartijskim režimom koji je zatvarao ljude među ostalim i zbog pjesama koje su asocirale na nešto hrvatsko.
- Pričate kako Vam je komunistička vlast krajem 80-ih „smjestila“ odlazak na vojni rok u „nemirno“ Kosovo, dok su sinovi i nećaci partijskih dužnosnika redovni vojni rok u JNA, izvršavali na potezu od Dubrovniku do Zadra, znači nisu se makli iz Dalmacije, jesam li u pravu?
– Da, naravno, optužili su me da rujem protiv komunističke vlasti jer sam još kao maloljetnik javno izražavao nezadovoljstvo Komunističkom partijom, za koju su ljudi koji su išli u Crkvu bili građani drugog reda i kojima je time onemogućen napredak u životu. Naravno da sam nakon toga pao u nemilost partijskih dužnosnika i za „nagradu“ dobio služenje vojnog roka daleko od kuće, na Kosovu.
Nakon oblačenja vojne odore 1989., i odlaska na služenje redovnog vojnog roka u JNA, može se reći da niste skidali vojnu odoru do 2007.?
Istina, nakon obaveznog služenja u JNA, dragovoljno odlazim u redove novoosnovane Hrvatske vojske i priključujem se 116. brigadi u kojoj je sudjelovala nekolicina mladića iz današnje općine Gradac. Iz Hrvatske vojske odlazim tek 2007. godine.
Kada se priključujete 4. Gardijskoj brigadi tj. elitnoj jedinici koja je svoja borbena djelovanja imala iza neprijateljskih linija?
– Kao već iskusni vojnik 116. brigade, odlučio sam se na korak dalje, 1993. godine se priključujem elitnoj vojnoj jedinici 4. Gardijske brigade, izvidničkoj satniji.
Možete li nešto reći o toj životnoj epizodi u elitnim jedinicama Hrvatske vojske?
– Ne bih, ipak, ulazio u detalje, možeš sam istražiti na koji način vojno djeluje takva vrsta borbene formacije, ali mogu ti reći da sam tri puta ranjen, ali glava je, kao što vidiš, ostala na ramenu
S obzirom da si HRVI, podupireš li osnivanje podružnice HVIDRE u općini Gradac ili braniteljske udruge?
– Podupirem i jedno i drugo. Što se tiče braniteljske udruge, malo je kompliciranija situacija. Trebalo bi ujediniti sve branitelje s općine, s obzirom da je dio današnje općine Gradac pripadao Pločanskoj općini, a dio Makarskoj, tako da je dio branitelja sudjelovalo u 116. Neretvanskoj brigadi, a dio u 156. Makarsko –vrgorskoj, a uz to i u 4. Gardijskoj brigadi i ostalim. Hvidra općine Gradac bi po mojem mišljenju bila itekako dobra inicijativa. I ne samo to, ne postoji ni jedan spomenik hrvatskim braniteljima na općini Gradac, dok se na obnove partizanskih spomenika troše velike svote našeg novca iz proračuna, nas nitko ništa ne pita. Naši branitelji su u najmanju ruku zaslužili barem jedan pristojan spomenik na cijeloj općini.
Pritom bi spomenuo da se mi, ratni vojni invalidi i ostali sudionici Domovinskog rata općine Gradac, na neki način osjećamo zapostavljeno jer ne postoji ni jedna organizacija na općini kroz koju bi mogli društveno djelovati. Ako smo bili aktivni i djelotvorni u stvaranju domovine, siguran sam da bi bili isto tako aktivni i korisni u razvoju naše lokalne sredine, samo trenutno nemamo priliku.
Evo za načelnika se upravo kandidira vaš kolega iz 4. gardijske brigade, a ujedno i sumještanin, Željko Pećar, očekujete li da bi se on mogao uhvatiti u koštac sa rješavanjem gorućih problema branitelja na općini, ukoliko postane načelnik?
– Dobro poznajem Željka i vjerujem da on ima snage, volje i iskustva da se konačno nešto riješi po tom pitanju, do sada nismo imali nekog velikog uspjeha kod bilo kakvih inicijativa u svrhu osnivanja braniteljskih udruga i pokretanja inicijative za HVIDR-u na općini. Nije bilo sluha da nam se pomogne po tom pitanju, nadam se da će je u budućnosti biti.
Tekst i slika: Tomo Pervan