„Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni; najamnik je i nije mu do ovaca“. (Iv.10.11-13).
Isus uvijek traži čovjeka, makar mi mislili da se za neke ne vrijedi truditi – „peremo ruke od njih“, otpisujemo ih. Za Isusa radost nije potpuna ako u njoj ne sudjeluju svi.
„Gledate koliku nam je ljubav darovao Otac“
Današnja se nedjelja zove nedjeljom Dobrog Pastira, te se povezuje sa svjetskim danom molitve za duhovna zvanja, što ga je uveo Papa Pavao VI. Dana se posebno naglašavaju Isusove riječi: „Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle Gospodara da radnike pošalje u žetvu svoju“.
Slika Dobrog Pastira i njegovog stada simbolizira međuljudske odnose. Tu sliku nalazimo i u raznim drevnim kulturama. Babilonci su kralja smatrali pastirom naroda. Kod Grka junak Homerove Ilijade, Agamemnom, kralj Agrosa, bijaše prestravljen kao pastir naroda. Kod egipatskih faraona štap spada među znakove kraljevske vlasti. A kršćanska umjetnost od davnih vremena, pa se do danas, predstavlja Krista kao Dobrog Pastira.
Krist je vidljivi znak Očeve ljubavi. „Gledate koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo… i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest“. (1.Iv.3-1-2.).
U predslovlju o apostolima Crkva podsjeća da Bog ne napušta svoga stada već ga po svetim pastirima trajno štiti i čuva.. te i danas upravlja Crkvom po onim pastirima koji je predvode u ime njegova Sina.
Svi smo dužni moliti za svećenička i redovnička zvanja. Molimo nebeskog Oca da pošalje Crkvi evanđeoske radnike koji bi velikodušno odgovorili Isusovu pozivu.
Svaki je vjernik dužan odazvati se pozivu Dobrog pastira i prihvatiti određenu mu zadaću i ulogu u društvu i Crkvi. Stoga je važno pitanje: Tko sam ja? Trebamo se potruditi kako bi dobili pravu sliku o sebi. Puno ovisi o tome s kime se uspoređujemo: s onima koji su siromašniji, bolesniji, manje nadareni od nas – bit ćemo zadovoljni i možda zahvalni. Uspoređujemo li se s moćnima, bit ćemo nezadovoljni.
Potrebno nam je pitanje: Tko sam ja u Božjim očima? U svjetlu Evanđelja svaki si može mirno odgovoriti: Ja sam Božji izabranik, jedan iz njegove obitelji, posvojeno Božje dijete.
Sv. Petar piše da se kršćani trebaju kao živo kamenje ugrađivati u duhovni dom za sveto svećenstvo, da pronose žrtve duhovne ugodne Bogu po Isusu Kristu. (1.Pt.2.5.)
Ne zaboravlja On ni redovnike na Tibetu čijem se asketskom životu i veličanstvenim hramovima, što ih je mogla izgraditi samo jaka vjera, divimo. Na njih se mogu primijeniti Pavlove riječi izgovorene na Areopagu Grcima: Tog Boga kojeg častite a ne poznajete ga, mi van najvješćujemo… Isusovu Radosnu vijest o spasenju i uskrsnuću treba prenositi svima.
Današnja prispodoba o Dobrom Pastiru ističe još jednu važnu temu, a to je problem zajedništva… Bit će jedno stado i jedan pastir – dakle jedinstvo svih ljudi.
„Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni“
Mi se kršćani olako mirimo s prilikama svakidašnjice – opravdavajući se riječima: ma, takova su vremena. Tako zaboravljamo na ideal što nam ga Krist predlaže.
Muče nas raznorazne podjele, pa i unutar Crkve. Čini nam se da je jedinstvo svih ljudi utopija. U takvom stanju duha Isusove riječi postaju za nas ohrabrenje. Da je Crkva izgubila tu dimenziju svoga poslanja, izgubila bi i smisao svog postojanja.
Čovjek manje savršen, a koji ima duh jedinstva, više znači nego najsavršeniji s duhom razdora. Gdje ti sebe vidiš?
Jedna od važnijih karakteristika dobrog pastira je da on brižno pazi na sve zalutale, spreman uvijek poći za izgubljenom ovcom, ostavljajući sve one „dobre“. On ovce „poznaje po imenu“, te se bori za svaku od njih.
Danas se osjeća manjak svećeničkih i redovničkih zvanja. Upitajmo se da li je tome uzrok neuvjerljiva svjedočenja? Svi mi snosimo dio odgovornosti.
Svećenik danas često stoji sam pred izazovom društva u kojem živi…
„A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti“. (v. 1.1v.3.1-2). Ove se riječi odnose na svakog kršćanina, posebno na onoga koji povjeruje i usudi se s Petrom reći u današnjem prvom čitanju: „Isus je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni“. (1.1v.3.16.).
Isus je Put, Istina i Život. Njega je kao Dobrog Pastira oslikala prva Crkva. On nosi izgubljenu ovcu na svojim ramenima. On daje snagu, moć i ustrajnost sve do pobjede. On. On je kamen zaglavni bez kojeg kuća ne može sigurno opstati. „Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni, Gospodnje je to djelo: Kakvo čudo u očima našim!“. (Ps.118.22-23.).
Da bi Boga mogli ljubiti svim srcem i svom dušom, kako je to rečeno u prvoj Božjoj zapovijedi, potrebno ga je upoznati, jer se ne može stvarno i duboko voljeti onoga koga se ne poznaje. A Boga se može upoznati samo tako da nam se on sam objavi. I On je to učinio.
„Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima, konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu“. (Heb. 1.1-2).
Nije, dakle, ni čudo da svijet ne vidi milosne darove Isusovih sljedbenika, kad ih nije prepoznao ni u Njemu samome. A „nije sluga veći od svoga gospodara“. (Iv.15.20.).