Pred nama je važan događaj. Naša angažiranost, ozbiljnost pristupa, dužina priprema ovisi o važnosti samog događaja. Pomno se prati popis uzvanika, slaže se program, ukrašava prostor zbivanja. Misli se i na okrjepu gostiju te se pažljivo slaže jelovnik pazeći da svi gosti budu zadovoljni… Kad sve to prođe zaokupljeni smo mišlju kako je sve to bilo, u čemu smo pogriješili, što je nedostajalo, koga smo zaboravili pozvati, te mu se nastojimo ispričati, te kako nakon svega dalje?
U mnoštvu onih koji prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša
Proslavili smo veliki blagdan – Uskrs. Sve se to zbivalo kao nestvarno, kao u snu, daleko od onog što bi htjeli i što očekivali. Dani nam prolaze u zbunjenosti. Razmišljajući o tome uviđamo da smo jako slični apostolima, samo što je uzrok njihova nesnalaženja bio sasvim drugi. Nas „ubi korona“, a njih nesnalaženje oko Isusove smrti i uskrsnuća, što na to utječe kao zagonetka dobra i zla, progoneći nas misao „zašto pravednik uvijek mora trpjeti?!“.
Sve je to lakše prebroditi u zajedništvu. Stoga molimo Gospodina da u nama oživi taj duh zajedništva vodeći brigu jedni za druge kako bismo bili prava Crkva. Tako će se uskrsna radost nastaviti u sve dane našeg života.
Molimo Gospodina da naša vjera bude utemeljena na djelovanju Duga Svetoga. Molimo ga za svjetlo i ufanje koje vjerničkoj duši daje snagu i svjetlo kako bi mogli pravilno vrednovati Božje i ljudske stvari, moleći ga da ne klonemo duhom kad nas obuzme sumnja.
Daj Gospodine da moja vjera bude radosna! Vjera u tebe rastjeruje svaku sumnju i ulijeva pouzdanje, dajući snagu i sigurnost mojim postupcima. Daj, Gospodine, da se moja vjera ne temelji samo na iskustvu vlastitog uma i osjećaja, već da je obogati svjedočanstvo Duha!
Današnja se nedjelja zove Bijela nedjelja, jer su prvi katekumeni koji su bili kršteni na Veliku Subotu, sve do druge uskrsne nedjelje nosili bijele haljine, koje su dobivali na krštenju kao znak preporođenja na novi život u Kristu.
Kristovo uskrsnuće daruje ljudima novi život potičući otvaranje i darežljivost prema drugima i tako izgrađujemo pravo zajedništvo.
Čuli smo to u prvom čitanju: U mnoštvu onih koji prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša.
Potrebno je u svakom vjerniku pobuditi pravu težnju prema svetosti, jaku želju za obraćanjem i solidarnim prihvaćanjem bližnjega, posebno onoga u nevolji.
Ovu nedjelju možemo nazvati nedjeljom vjere za koju Crkva kao Božji dar moli u zbornoj molitvi.
Duboka, iskrena, življenja vjera privlači nove sljedbenike. Tako se ono „gorušičino zrno“ razgranava poput stabla.
Sveti Ivan evanđelista piše svoju poslanicu crkvama u Aziji gdje se širio agnosticizam: „Sve što dolazi od Boga pobjeđuje svijet. Ovo je pobjeda koja pobjeđuje svijet: vjera naša!“.
Nesigurnost i strah pobijeđeni su darom Duha. Isus izriče blagoslov onima koji ne vidješe, pa ipak povjerovaše.
Apostol Ivan je u Efezu napisao: „Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu“. (Iv.20.30-31).
Gospodin moj i Bog moj!
Mnogi se suvremenici mogu prepoznati u liku sv. Tome. Prije što se za nešto odluče, istražuju i važu sve okolnosti za i protiv. Žele pronaći odgovorno rješenje, a ne tapkanje u mraku.
Sv. Toma apostol nastoji pronaći uvjerljiv odgovor na zahtjev vjere – ne vjeruje slijepo pobožnim ženama ni drugim apostolima. Čini se da je on jedini kritički mislio.
Sveti Ivan se ravna logikom srca, dok se sveti Petar čvrsto ravna po svom sangvinističkom temperamentu, a sv. Toma slijedi logiku razuma, i kad je dobio odgovor, u poniznosti svoga uma daje jedinstvenu vjeroispovijest: Gospodin moj i Bog moj! Razum kapitulira pred vjerom koja pruža čovjeku novi način vjerovanja.
Upitajmo se kako živimo po vjeri? Isus je sve učinio za čovjekovo spasenje. U našem traženju istinitosti vjere nismo sami. Ima ljudi kojima baš vjera pomaže u rješavanju životnih problema, daje smisao njihovu životu i svemu što se u njemu zbiva, daje im hrabrost za živjeti.
Tu je odgovor zašto je Isus rekao Tomi: Blaženi koji ne vidješe a vjeruju! Naviještati Isusa Krista, živoga i uskrsloga, bila je od samih početaka Crkve njezina glavna zadaća. Apostoli i njihovi nasljednici, kao i cjelokupna zajednica Crkve, sve vrijeme pružaju svjedočanstvo susreta s uskrslim Isusom Kristom. „Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se u njemu!“.
Apostoli su neustrašivo svjedočili živoga i uskrslog Krista, pod cijenu gubitka vlastitog života ovdje na zemlji.
Petar i Ivan bili su prvi progonjeni i zatvoreni radi svjedočanstva Krista uskrsloga i njegove žive prisutnosti u životu i djelu prve Crkve. I kad su bili pušteni iz zatvora opet su neustrašivo svjedočili Radosnu vijest – Krista uskrsloga, ne bojeći se mogućih posljedica toga naviještanja, radi čega su uživali „veliku naklonost u narodu Božjemu“. (Usp. Dj.4.32.).
Bila je to zajednica istinske i bratske ljubavi, koju su svi primjećivali i divili im se govoreći: „Gle kako se ljube!“. Imali su sve zajedničko, tako da nitko nije u njoj ni u čemu oskudijevao.
Primjer prve kršćanske zajednice pokazuje nam kako se blagostanje i mir ovoga svijeta može graditi u Isusu Kristu na opće zadovoljstvo svih ljudi.
Apostol Ivan tvrdi da „zapovijedi njegove nisu teške“. (1.Iv.5.3.), što znači da kad je ljubav na djelu i nateži teret radi nje je posve lagan.