Crkva nam za uvod u Kristovu muku pruža tekstove iz Knjige proroka Izajije i iz poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima. Ne bi bilo pametno „mudrovati po svoju“ pokazujući domet svoga umovanja, već držati se zadanog teksta.
Prorok Izaija predstavlja Krista kao Slugu Jahvina, kao miljenika Božjega: „Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga Duha izlio, on će donijeti pravo narodima, vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima. Trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti. Po istini on će donijeti pravo. Otoci žude za naukom njegovim“. (Iz.42.1-4.).
Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje on me imenovao
U drugoj pjesmi sluga se Jahvin predstavlja kao poslanik među poganskim narodima: „Čujte me, otoci, slušajte pomno, narodi daleki! Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje on me imenovao. Od usta mojih britak je mač načinio, sakrio me u sjenu ruke svoje, od mene je oštru načinio strijelu, sakrio me u svome tobolcu. Rekao mi: „Ti si Sluga moj, Izraele, u kom ću se proslaviti. I reče mi: „Premalo mi da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj budeš do nakraj zemlje“. (Iz.49.1-3.6).
Predviđa Izaija da sve to neće ići tako lako pa govori o osporavanju i zlostavljanju Sluge Božjega: „Gospodin Bog dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. Gospodin Bog uho mi otvori. Ja se ne protivih niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, i obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojega ne zaklonih, od uvreda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti“. (Iz.50.4-7).
Izaija nam dalje govori o trijumfu Sluge Božjega. Bog njegovu patnju pretvara u izvor blagoslova za sve ljude: „Sluga moj opravdat će mnoge i krivicu njihovu na se uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu, i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na smrt i među zlikovce bi ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi da se zauzme za zločince“. (Iz.53.11-12).
Problem patnje pravednika za čovjeka ostaje vječno pitanje, koje nas muči. Često smo u opasnosti da kažemo kako „oni drugi“ u životu „bolje prolaze“. Kad jednom prihvatimo da ne možemo sve shvatiti, spokojnije ćemo provoditi dane uzdajući se u Božju providnost i dobrotu.
Po Kristu svi ljudi postaju braća, kako to tumači pisac poslanice Hebrejima, a nadahnut Psalmom 22., koji veli: „A sada braći ću svojoj navještati ime tvoje, hvalit ću te usred zbora“. (Ps.22.23-usp.Heb.2.12.).
Kristu, Gospodaru svega stvorenoga, poklonit će se nebesnici, zemnici i podzemnici“, tj. anđeli i ljudi u nebu, te ljudi na zemlji i u zemlji, koji još čekaju svoju proslavu.
Evanđeoski tekstovi, posebno Muka, su poticaj na razmišljanje, kao nepresušni izvor mudrosti.
Ljudi-vjernici nisu nikad žalili truda, žrtve, troška za izgradnju hramova Bogu u čast, za razliku od nevjernika koji znaju samo ponavljati: Čemu šteta ova?
Blagoslovljen koji dolazi u ime Jahvino!
Isus hvali ženu koja je mirisnu pomast izlila po njegovim nogama. Poruka je vrlo jednostavna: Tko nije velikodušan prema Bogu, teško da će moći biti velikodušan prema čovjeku. Žene su i pod križem stajale i na taj način postale svjedokinje svih događaja na Golgoti.
Isus unaprijed zna što će se dogoditi, ali on ne uzmiče. Predaje se kao kruh beskvasni i janje za klanje i raduje se „novoj čaši“ u kraljevstvu nebeskom, tj. punini spasenja, kad Bog bude sve u svemu.
Ova nas nedjelja vodi u Jeruzalem – cilju Isusova putovanja. Isus ulazi u grad jašući na magarcu. Siromašni i jednostavni ljudi pozdravljaju ga kao kralja: Blagoslovljen koji dolazi u ime Jahvino! Blagoslivamo vas iz doma Jahvina! Složite povorku s grančicama u ruci! (Ps.116.26.).
Sveta Terezija Avilska bijaše žalosna zbog toga što nitko nije Isusa pozvao u svoju kuću, da organizira primanje i da ga počaste. Vratio se u Betaniju gladan i žedan, Sv. Marko ističe: Sutradan, su izlazili iz Betanije, a on ogladnje“. (Mk.11.12.). Ta Terezija puna ljubavi, želje i zanosa zaželi mu pružiti gostoprimstvo te ga u pričesti primiti kao na svečanoj gozbi.
Čuo si. Diviš joj se. Nasljeduj je. To će biti tvoja sreća. Isus pokazuje svoju ljubav prema čovjeku jezikom trpljenja i smrću. To je prigoda da se istakne vrijednost trpljenja.
Kad naiđeš na poteškoće ne zdvajaj. Imaj čvrsto povjerenje u Božju potporu složivši se s Isusom koji nam svjedoči: „Gospod mi Jahve pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen, i znam da se neću postidjeti! (Iz.50.7).
U čitanju iz poslanice Filipljanima naglašava se Isusovo božanstvo i čovještvo: On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, da bude što sličniji čovjeku, uzevši narav sluge, postavši sličan drugima. Kad postade kao čovjek, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to smrti na križu. (Usp. Fil. 2.7-8).
Isus doživljava osamljenost i nerazumijevanje. Nakon što su ga ostavili ljudi, kojima je služio, kojima je bio potpora u svakom pogledu – liječio ih i učio, stiže izdaja učenika, koje je izabrao. Ostao je potpuno sam. Upravo u tim trenucima sv. Marko ističe vjeroispovjest rimskog poganskog satnika: Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji! (mk.15.39.).
Začuđuje nas činjenica da je satnik povjerovao u Isusovo božanstvo baš u trenutku njegova najvećeg poniženja na križu.
Budući da je Isusova muka samo prolaz od smrti u život, on nam se javlja kao trpeći Sin Čovječji i kao uzvišeni pobjednik, Gospodin.
Za nas iz Isusove muke proizlazi ovaj nauk: Učenik poput svog Učitelja mora proći svoj put križa, put sloge, put poniženja i put biti za druge… Vedro i ponosno ga svjedoči!