Današnji čovjek sve više zaboravlja na dušu. Sve se pretvara u biznis. Svetišta, posebno ona najpoznatija, pretvaraju se u turističke destinacije gdje se obrće veliki novac. Žale se posebno turistički radnici u Lurdu i u Fatimi kako im je pao promet radi korona virusa.
Na sve to nas podsjeća današnje sveto evanđelje koje govori: „Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevta, a prodavačima golubova reče: „Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku“. Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj“. (Iv. 2.13-18).
„Izjeda me revnost za Dom tvoj“
Svi ti „pobožni hodočasnici“ neizostavno nose kući „svete suvenire“. Čovjek se nužno upita: Zar suveniri ispunjaju – usrećuju nemirne duše? Što je s milošću Božjom koja ih je dotakla? Ostavlja li to trag u njihovu životu?
Pohod svetištu ne smije biti jedno u nizu turističkih putovanja gdje posebno osobe starije dobi „ubijaju“ svoje slobodno vrijeme.
U prvoj korizmenoj nedjelji smo čuli za Adama u raju zemaljskome i o njegovom padu, a drugoj smo se sreli s Abrahamom – praocem naše vjere, danas stiže Mojsije, zakonodavac, koji je podno Horeba dobio od Boga deset zapovijedi i sklopio s njime savez prijateljstva, obvezujući sebe i narod na vjernost dogovorenome.
Urugvajska poslovica nas upozorava da je bolje izgubiti u životu jednu minutu, nego u jednoj minuti izgubiti sav život, zbog nevjernosti Božjim zapovijedima.
Današnja nas liturgija podsjeća da smo narod saveza s Bogom, a ustav tog saveza izražava Dekalog – Deset Božjih zapovijedi, koje kratko izražavaju sve ono što Bog želi od nas – svojih saveznika s obzirom na poštovanje bližnjega i na međuljudske odnose.
Deset zapovijedi, iako su osam od njih zabrane, imaju za cilj dobro čovjeka, olakšanje njihova života na zemlji, a ne otežavanje. Lijep je i radostan život kad se čovjek drži Božjih zapovijedi. Život postaje nepodnošnjiv kad čovjek u svojoj umišljenosti i zaslijepljenosti krši Božje zapovijedi.
Roditelji se ne smiju umarati govoreći svojoj djeci: Ne diraj utičnicu od struje – opasno je, ne žuri s vrelom juhom, pričekaj dok se malo ohladi. Ne idi bos po betonu, ne stoj na propuhu – prehladit ćeš se. Ne igraj se nožem, ni očevim žiletom – porezat ćeš se. Ne idi po kiši – oboljet ćeš. Ne govori ružno, ne kradi, ne laži, ne idi van u prljavoj odjeći, ne prelazi cestu na nedozvoljenom mjestu…
Možda ti je dosadno slušati to majčino NE, NE, ali znaj da je to dobro za tebe i za ugled tvoje obitelji. Te zabrane nisu kočnice, već potpomažu ostvarivanju ideala.
Sv. Pavao pokazuje Korinćanima u čemu se nalazi novost njihova stanja kao kršćana u usporedbi sa svijetom u kojem žive. Snaga kršćanskog propovijedanja ne ovisi o blistavim znakovima i čudesima, niti o sposobnosti uvjeravanja, nego ono ovisi o snazi križa, koja izvire iz mudrosti i snage Svevišnjega: „Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi“. (1. Kor. 1.25.).
Evanđelje nam pruža mnoge mogućnosti i poticaje za život. Očisti hram svojega srca i misli, te premjesti skretnice koje ne vode prema sreći.
Bog je u svako ljudsko srce stavio svoju istinu
Od iluzija se nikada nije moglo zadovoljno i sretno živjeti. Od Adama na ovamo čovječanstvo je živjelo u zabludi kad god je čovjek htio sam sebi biti Bog, zbog čega su mnogi morali trpjeti nepravde i poniženja.
Bog ne trpi „lažne bogove“ koji zarobljavaju ljude i zavaravaju ih lažnim obećanjima. Jedini i pravi Bog je On, Stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog, i jedino on može stvoriti istinsko zajedništvo među ljudima, koji su po Bogu međusobno braća i sestre, a ne gospodari i služinčad.
Naše vrijeme je puno reklama, izjava i povelja o ljudskim pravima. Ima ih čak, koji smatraju da je Dekalog nepotreban, jer čovjek može sam sebi postaviti životna pravila. Ako mu se „slobodno živi“, zašto ne? Ako mu ne odgovara bračni drug, može ga mijenjati, kaže današnji moderan čovjek. Ako se dvoje vole, tko može braniti njima njihovu ljubav? – kažu mladi našega vremena. Ako žena ne želi dijete, ili joj to ne odgovara, tko joj može osporiti pravo na abortus? – kažu mnoge „emancipirane žene“.
Sve je to moguće ako nema Dekaloga i ako je čovjek sam sebi Bog. Mnogi, doista, ovako danas žive, ne samo oni koji Boga ne poznaju, niti priznaju. Tu se traže ljudska prava koja isključuju vječne vrednote, pa su ona relativna i često na štetu čovjeka, koji to, na žalost, više puta prekasno uvidi u svom životu.
Poslušaj riječi sv. Augustina koji reče: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože“.
Bog je u svako ljudsko srce stavio svoju istinu. Tako svatko, bez obzira na neko vjersko znanje, može zaključiti sve što piše u Dekalogu.
Boga staviti na prvo mjesto, to je najvažnije za naš ljudski život. Stvari ovoga svijeta ne zaslužuju da im se klanjamo, jer to može biti opasno za naš vremeniti i vječni život.
Priča se kako je neki bogat čovjek doživio brodolom. Bilo mu je teško odreći se dragulja koje je omotao oko sebe. Oni su ga vukli prema dolje, a on nikako da ih se riješi. Znao je plivati i imao je priliku da dopliva do čamca za spašavanje, ali ljubav prema draguljima je bila jača od samog života. Da je imao snage odreći se bogatstva, i tako se osloboditi tereta – makar i dragocjenog, bio bi spasio goli život. Ovako je potonuo zauvijek na dno mora i on i njegovi zlatnici.
Nije li i Isus, goneći iz predvorja hrama trgovce, vidio i u njima opasnu pohlepu, koja ih odvodi od Boga, umjesto da ih još više njemu približi.
Jedan monah postio i molio šest dana u sedmici, a drugi šest dana dvorio bolesnike. Koji se od njih više svidio Bogu, pitali su starog monaha? Stari pustinjak im odgovori: „Da ovaj prvi uz post i molitvu, još po užarenom uglevlju sve ove dane hoda, još uvijek ne bi bio ništa u odnosu prema onom koji dvori bolesnika“.
„Ne nama, Gospodine, ne nama, već imenu svome daj slavu“ – kaže psalam. (Ps.115.1.).