Na krajnjem sjeveroistoku Gornjeg Makarskog primorja krije se nedovoljno istražen arheološki lokalitet – gradina Tangarija. Rezultati višegodišnjih terenskih istraživanja volontera Zavičajne zbirke Gradac ukazuju na mogućnost kako se na ovoj gradini nalaze ostatci ranokršćanskog svetišta i krstionice Sv. Anastazija.
Lokalitet
Planina Rilić je niži jugoistočni ogranak biokovskog masiva, koji se sa zapada nadovezuje na Biokovo, a proteže se prema jugoistoku do delte rijeke Neretve. Središnji dio planine skriva udolinu sa svih strana okruženu brdima koju su u davnoj prošlosti naseljavali Iliri što dokazuju ostaci naselja i brojnih gomila. Udolina je zbog svog specifičnog položaja, plodne zemlje, izvora vode i jezera u blizini bila sigurno utočište i važno ilirsko uporište, pogotovo u doba rimskih osvajanja. Južni dio područja nadvisuje gradina Tangarija, povišeni ograđeni prostor s ostacima naselja. Po položaju u odnosu na udolinu, širini prostora te ostacima materijalne kulture može se zaključiti da je gradina bila središte društvenih aktivnosti.
Nova razmatranja o lokalitetu Tangarija
Područje Tangarije je prvi istraživao hrvatski povjesničar i arheolog Don Petar Kaer (1848.-1919.), koji je kao župnik Pasičine u razdoblju od 1883. do 1884. godine istraživao prostor svoje župe. Tijekom terenskih istraživanja, Kaer na gradini nalazi dvije kamenice i veći broj dijelova keramičkih posuda, uslijed čega zaključuje kako se na lokalitetu nalazilo drevno svetište.
Pretpostavljamo da Kaer zbog udaljenosti nalazišta i težih uvjeta istraživanja nije uklanjao nanos zemlje na cijelom nalazu, već samo na manjem dijelu kada zaključuje da se radi o šupljim kamenicama iz kojih je trebala isteći neka tekućina. Detaljnijim uvidom u ostatke, koji su uslijed promjena na terenu danas znatno vidljiviji nego za Kaerova doba možemo zaključiti da se ovdje ne radi o dvije već o jednoj kamenici, tj. bazenu. Na cijeloj njezinoj površini su uočljivi tragovi vode, što Kaer i spominje, dok je oblik bazena određen položajem stijene iskorištene za obradu.
Iako naziv gradine – Tangarija – upućuje na mogućnost da se radi o tangariji za bojanje i ispiranje tkanina koje su bile česte u kasnoantičko i srednjevjekovno doba, noviji uvidi u arheološki lokalitet to dovode u pitanje. Naime, to je dvojbeno radi samog položaja i načina obrade dijela bazena. Za bojanje i ispiranje tkanina bila je potrebna veća količina vode pa su se tangarije obično gradile uz izvore vode ili vodovod. Ovdje se izvor vode s vodenicom nalazi na oko kilometar udaljenosti, a postojala je i mogućnost da se tangarija gradi uz nekadašnje staševačko jezero.
Jedan dio bazena je obrađen pravokutno uz koji je okomito dodan oblik koji odgovara položaju ljudske glave, a dno na suprotnoj strani svojom istrošenošću ukazuje na ležeći položaj sa svinutim nogama, što uz ostale dokaze dovodi do zaključka da se radi o obliku ranokršćanske krstionice uvjetovanom položajem i formom stijene. Krstionica – baptisterij izvorno je krsni zdenac, tj. mali bazen u kojem su se obavljala krštenja. Krštenje je prvi i temeljni sakrament crkve, sakrament preporođenja vodom i rječju. Krštenjem se postaje član zajednice vjernika te ono utiskuje kršteniku u dušu neizbrisiv duhovni biljeg koji vjernika posvećuje za bogoslužje kršćanske vjere. Krštenje, kao čin kršćanske inicijacije, bio je najsvečaniji obred u početku kršćanstva i obavljao ga je biskup u noći Velike subote.
Prve ranokršćanske krstionice su različitih oblika i postoje primjeri gdje su također uklesane u stijenu, ali se je ovdje postavilo pitanje razlomljenosti, odnosno šupljina i nedostatak manjeg vanjskog dijela cjeline. U početku je postojalo mišljenje da su šupljine nastale uslijed pomicanja tla ili djelovanjem mehaničke sile, ali nisu postojali tragovi koji bi na to ukazivali. Daljnja istraživanja su prema brojnim tragovima dovela do iznenađujuće i sasvim neočekivane pretpostavke. Za popunjavanje pukotina i šupljina te vanjskog dijela krstionice koristili su se prirodni materijali sirova glina i kamen. Ako je vlažna, glina je plastična i vododrživa. Prvi tragovi njezine uporabe sežu duboko u prapovijest, a koristila se je za izradu svih vrsta građevinskih proizvoda. Na pločicama od gline se nalaze prvi poznati natpisi, a mnogi umjetnici iz prošlosti su izabrali ovaj materijal da oblikuju svoja umjetnička djela.
Uz krstionicu se prema istočnoj strani nalazi postavljeni pravokutni kameni prag s mogućim ostacima pregrade i tragovima izrade koji ukazuju na mogućnost korištenja u obredne svrhe. Promatrajući način na koji je postavljen pravilno prema krstionici s jedne, te proširenju i naselju s druge strane, pretpostavljamo da se radi o dijelu cjeline svetišta, jer su u prvim ranokršćanskim oratorijima i rimskim katakombama postojale platforme ili podiji sa kojih se održavala propovijed.
Poveznica sa Svetim Anastazijem – tangarom
Na temelju Pavlovih poslanica moguće je tvrditi da prvi tragovi kršćanstva u Hrvatskoj sežu u apostolska vremena, iako se o kršćanskim elementima može sa sigurnošću govoriti tek od druge polovice 3. st. kada u provinciju Dalmaciju dolaze misionari i počinje intenzivniji razvoj kršćanske religije. Kršćanstvo se širilo dobro izgrađenim cestama, ali je najprije stizalo morskim putem u lučke gradove, kao sto su Jader, Salona, Narona i Epidaur.
Prema načinu izrade, ostacima na nalazištu i latinskom nazivu Tangarija te zaštitniku župe i nazivu mjesta Staševica, svetište i krstionicu povezujemo sa Sv. Anastazijem, solinskim mučenikom koji je po zanimanju bio tangar, odnosno bojadisar tkanina. Sv. Anastazije (Staš) živio je u doba Sv. Dujma, Solinskog biskupa. O njemu nema mnogo povijesnih podataka. Sigurno se zna da potječe iz Akvileje i da je doselio u Salonu zbog pomaganja salonitanskoj crkvi koja je podnosila teški vjerski progon, gdje se posvetio propovijedanju kršćanstva zajedno s biskupom Dujmom. Tradicija složno prenosi događaj smrti Sv. Staša koji je utopljen u moru ili u rijeci Jadro s vezanim mlinskim kamenom oko vrata. To je bilo 304. godine, tj. iste godine kada je bio mučen i pogubljen i biskup Dujam. Pobožna matrona Asklepija dala je izvaditi njegovo tijelo iz mora i pokopati ga u svojoj grobnici. Kasnije mu je u čast u Solinu podignuta velika bazilika.
Povijesnom ironijom mauzolej rimskog cara Dioklecijana, najgorljivijeg progonitelja kršćana sredinom 7. st. postaje katedralom, kultnim mjestom kršćanstva, u kojoj će na počasnim mjestima biti postavljeni oltari s relikvijama Sv. Dujma i Sv. Staša. Oltar Sv. Staša je 1448. godine izradio najbolji hrvatski graditelj i kipar svoga doba Juraj Dalmatinac, graditelj poznate Šibenske katedrale.
Zaključno
Rezultati navedenih istraživanja ukazuju na mogućnost kako se ovdje radi o izvornom obliku ranokršćanskog svetišta i jedinstvenom spoju ilirske i ranokršćanske kulture. Na ovakvim mjestima su se kroz povijest u pravilu gradile nove građevine, poput bazilika i crkava, ali ovdje zbog izoliranosti lokacije i specifičnosti ilirske kulture te povijesnih okolnosti to nije bio slučaj. Naime, trenutno nisu poznati razlozi zbog kojih su gradina i naselje napušten – da li zbog progona, sukoba ili prirodnih nepogoda. Odgovore na ta pitanja moguće je saznati jedino detaljnim arheološkim istraživanjem naselja na gradini.