Čašu meda još nitko ne popi, da je čašom žuči ne zagorči. Čaša žuči ište čašu meda, pomiješane najlakše se piju.
Više puta čujemo za neku veliku nesreću u svijetu. Možda se uključimo u kakvu karitativnu akciju da se na taj način solidariziramo s unesrećenima. I to je sve što učinimo. Ali kad se neko zlo ili žalost dogodi u našoj sredini ili u našem vlastitom domu, onda nas to mnogo više pogodi, pa nam se čini da smo mi jedini koji na ovom svijetu trpimo. U takvom stanju znamo se pitati hoće li nas ovo zlo ikada napustiti.
„Život moj samo je lahor“
Obično kažemo za čovjeka koji puno trpi da pati kao biblijski Job. I, doista, Jobova je patnja bila izuzetno velika. Teško se razbolio i potpuno osiromašio, kako materijalno, tako i duhovno. Ostao je bez svega svog imanja, ali i bez svih prijatelja… Prezrela ga čak i vlastita žena.
Job je, kao i svaki drugi Židov, u vjerskoj pouci čuo da je zlo, koje nam Bog pripušta, kazna za počinjene grijehe. Njemu, dakle, nije bilo jasno zašto je Bog njemu pripustio takovo trpljenje. Zašto se on našao u takovom stanju da je morao reći: „Spomeni se: Život moj samo je lahor i oči mi neće više vidjeti sreće!“. (Job.7.7.). U svom neshvaćanju patnje, koja ga je zadesila, Job traži rješenje, ne u očaju, nego u Bogu, koji može osmisliti svaku ljudsku patnju.
Današnje evanđelje pokazuje Isusovo prvo čudo čovjekova ozdravljenja. Tako se Isus pokazuje kao pravi čovjekoljubac. Iznenađujemo se što je Isus došao na svijet ne da bude služen, nego da služi. On liječi sve one, koji su srca skršena i povija rane njihove.
Na temelju današnjih čitanja, posebno onog prvog iz knjige Joba, s pravom si postavljamo pitanje koje si je postavio kardinal Charles Journet: „Ako ne postoji Bog – odakle je dobro? Ako pak ima Boga – odakle dolazi zlo?“.
Kardinal odgovara: „Postoji zlo, sli i Bog postoji. Njihovo je postojanje tajna. Ako netko nastoji mimoići ovu tajnu, nailazi na apsurd: ostaje mu samo izbor između odbacivanja zla ili Boga“.
Dakle u susretu s problemom trpljenja jedino je svjetlo vjera kadra dati čovjeku odgovor na ta pitanja, te mu osmisliti takav život. Apostol Pavao piše Korinćanima: „Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila Božja“. (1. kor.1.18).
Današnja nam čitanja ističu da čovjekova sudbina nije uvijek obilježena srećom. Često je to traženje nečega, pitanje o smislu, sumnji, fizičkom ili duhovnom trpljenju. Na takva stanja ljudi očekuju primjeren odgovor. Tu dolazimo u dodir s tajnom grijeha, ali i s tajnom Božje volje. Sam Isus u maslinskom vrtu, pritisnut mukom, reče: „Duša mi je na smrt žalosna. Oče moj, ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!“. (Mt.26.38.42.). A prije smrti povika: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“. Evo tajne trpljenja i Božjih planova.
Čedan bi bio čovjek koji se ne bi ganuo kad se suoči s trpljenjem i bijedom diljem svijeta. Ako smo mi, iako nesavršena bića, spremni i puni suosjećanja pomoći drugima, zašto ne bi to učinio svemogući Bog?
Istina je da je u mnogim slučajevima kriv samo čovjek, ali i prirodne nepogode na koje čovjek nema utjecaja. No, ratove je izumio čovjek, koncetracione logore je sagradio čovjek, nepravednosti, terorizam i laž čovjekovo su djelo, tisuće tona žita i drugih proizvoda bačenih u more da se zadrži tržišna cijena, dok milijuni ljudi umiru od gladi – to je čovjekovo djelo. Tko je za to kriv? Svakako ne Bog, već čovjek koji je razumno i slobodno biće.
Grijeh je najdublji izvor unutarnjeg nemira
Bog nije neosjetljiv na čovjekovo trpljenje. Dokazao je to Isus Krist. Čovjek treba shvatiti da trpljenu i smrti ne pripada zadnja riječ. Evanđelje i sam Isusov život, nadasve njegova otkupiteljska smrt, osmišljavaju svaki oblik trpljenja te ublažavaju kušnju očaja i besmislenosti života obilježenog trpljenjem!
Bacati za sve krivnju na Boga najlakše je rješenje. Ali, u stvari, nije to nikakvo rješenje, nikakav odgovor na pitanje zašto, jer u mnogo slučajeva sam čovjek onečovječuje svoju sredinu.
Tražeći odgovor na pitanje: Koji je najdublji izvor unutarnjeg nemira, zla i podjela u svijetu i čovjeku, Crkva na temelju vjere i vlastitog dugovječnog iskustva odgovara da je to grijeh.
Ozdravljenje svijeta i stanja u njemu treba započeti od ozdravljenja čovjeka. Biblija poziva: „Liječniče, izliječi sam sebe!“. (Lk. 4.23.).
Job, izmučen fizičkim i duhovnim trpljenjem, ne vidjevši nikakav izlaz iz te stvarnosti, napušten čak od prijatelja, obraća se Bogu i izražava duboku vjeru: „Ja, znadem moj izbavitelj živi!“. (Job. 19.25). Štoviše, po ovoj oluji trpljenja dolazi do zaključka da čovjek ima veliku vrijednost u Božjim očima i pita se: „Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem prirastao“. (Job.7.17.). Dakle, trpljenje ga nije slomilo. Bez te vjere život bi često bio nepodnošljiv.
I najtužnija životna iskustva ne mogu čovjeku škoditi: ona će se jednom pretvoriti u vječno dobro. I baš ta spoznaja pruža čovjeku ohrabrenje i snagu.
Rješenje nam donosi Isus Krist koji gladnu dušu nasiti i napuni dobrima. Svjestan toga sv. Pavao piše Rimljanima: „Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjeg vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati… Ta u nadi smo spašeni… tako i Duh potpomaže našu nemoć. (Rim.8.18.)..
To je jako ohrabrenje za nas. Zbog toga hvalimo Gospodina za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Čovjek se kroz trpljenje iskušava kao zlato u vatri, kako piše iskusni učitelj Sirah: „Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja. Vjeruj u Gospodina i on će ti pomoći. (Sir. 2.5-5).
Samo živom vjerom čovjek može osmisliti sve što se događa u njegovu životu. Ipak iz Jobove situacije vidimo da trpljenje nije lako, i to prije svega, zato što je trpljenje misterij, koji razumski ne možemo razjasniti.
Job vjeruje da Bog sve vodi i moli ga da ga se sjeti u njegovom trpljenu.
Sve je ovdje na zemlji tako prolazno i nestalno, „kao lahor“, i brzo se zaklapaju naše ljudske oči, koje često traže u vremenitim stvarima svoju sreću.
Kažu da je neki vrlo uspješan i mlad inženjer, umirući od raka u cvijetu mladosti, neprestano ponavljao: „Prevarili su me, prevarili su me“. I kad su ga pitali tko ga je prevario, on je odgovorio: „Svi vi, koji ste mi govorili da je najvažnije postići, imati, posjedovati, a ja sve to sada moram napustiti!“.
Ne dozvoli da ti ovaj primjer bude uzaludan!