Čovjek satkan od praha zemaljskog najbolje se snalazi u svom okruženju – srastao s zemljom koja mu natopljena znojem uzvraća pruženu ljubav obiljem plodova koje on dijeli potrebnima. Sve je to lijepo išlo dok đavao nije posijao sjeme razdora, sebičnosti, gramzivosti, nezasitnosti, pohlepe. Nasta seoba. Zamijeniše zelene pašnjake pune mirisa proljetnog cvijeća, gradskim asfaltom koji „miriše“ na ispušne plinove automobila koji ih sluđuju kad trebaju prijeći s jedne strane ulice na drugu. Brzo su uvidjeli da su se bolje snalazili među ovcama, ali povratak je težak, pitajući se: Zar je to taj „bolji život“ o kojem su nam pričali.
Isus svima daje jednaki izazov pred sablazni križa
Nastaju tako svjetski velegradovi: Pariz, London, Istanbul, New York – mješavine vjere i rasa, različitih običaja i ponašanja.
Pitamo se kako bi stanovnici tih gradova reagirali kad bi čuli riječi koje je Jona ponavljao o Ninivi: „Još 40 dana i Niniva će biti razorena!2. vjerojatno bi se nasmijali još jednom „ludom proroku“ koji navješćuje katastrofu i smak svijeta. Ali poslije potresa, tsunamija ili uragana Katrine koji je potopio New Orleans, vjerojatno bi se bar malo zamislili.
Veliki gradovi objedinjuju u sebi najveće bogatstvo i najveću sirotinju. Što su veći, u njima ima sve više tih razlika. Danas se često u njima nalaze najveće zgrade – moderne kule babilonske koje simboliziraju vlast i moć bogatih. Oni se ne boje katastrofa jer imaju novca i mogućnost da se sklone i zaštite. New York pokazuje da simboli svjetske i čovjekove oholosti uvijek imaju isti kraj.
Bog se protivi ljudskoj oholosti, ali štiti čovjeka i brine o njemu. Niniva je poganski grad, ogrezao u grijehu, ali Bog šalje Jonu: „Ustaj“, reče mu, „siđi u Ninivu, grad velik, i propovijedaj u njemu što ću ti ja reći“. Jona ustade i pođe u Ninivu, kako mu Gospodin zapovijedi. (jon.3.1-2).
Bog traži od Jone da upozori grad na katastrofu. Naredio mu je da propovijeda, pozove ljude na obraćenje i tako spasi grad i njegove stanovnike.
Bog i od tebe traži da budeš poticaj drugima. Sve vrijeme koje nije darovano drugima i Bogu ostaje bezvrijedno makar se u tom vremenu ostvarilo ne znam koliko sebičnih snova.
Nije dovoljno samo biti s Gospodinom. Juda ga je izdao, prodao i ostavio, Petar je gotovo napravio isto.
Isus svima daje jednaki izazov pred sablazni križa. Odlučiti se za njega ili pak reći: Ne poznajem tog čovjeka.
Isus u današnjem evanđelju čini još nešto: bira ove neuke ribare. Ne boji im se povjeriti svoju crkvu, svoje vidljivo tijelo ovdje na zemlji. Tijelo koje će biti ranjeno i proganjano – izvana ali i iznutra podijeljeno grabežima, sitnim ljudskim interesima i sukobima.
I danas je jedna od najvećih sablazni kršćana to što su podijeljeni. Ta opasnost je postojala već od prvih kršćanskih vremena.
„Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli: neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja. Jer Klojini mi, braćo moja, o vama rekoše da među vama ima svađa. Mislim to što neki od vas govori: „Ja sam Pavlov“, „A ja Apolonov“. „A ja Kefin“. „A ja Kristov“. Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni? (1. Kor.1.10-13).
Približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte evanđelju. Te poruke odjekuju današnjim bogoslužjem.
Problem nastaje kad čovjek ne želi ništa promijeniti u svojem ponašanju i stavovima, jer je uvjeren da kod sebe nema što ispravljati. Neki sliče noju koji skriva glavu u pijesku da ne vidi opasnost – probleme.
Takvo je stanje veoma opasno, posebno po život vječni. Promjena se ne smije odlagati, jer u danom trenutku čovjekova danas osluškuje se u njegovom sutra i vječnosti.
„Dođi i slijedi me!“
Čovjek treba stalno preispitivati i ispravljati u evanđeoskom duhu svoje stavove te tako dozrijevati u vjeri.
Unutarnja promjena – odnosno novi duh trebaju se pokazati izvana. Mnogima je važnije imati nego biti. Isusu nije zanimljivo načelo posjedovanja, jer je znao da je ono prolazno i nema nikakvo značenje u konačnom obraćanju.
Isus upućuje Petru poziv: „Dođi i slijedi me!“. Zar ne čuješ kako i tebe poziva? Odazovi se, ne pitaj kamo. Ima on plan s tobom. Isus čovjeka čini velikim pozivajući ga.
Učinit ću te ribarem ljudi, reče Petru. Odluka napuštanja svega što nije Božje i spremnost da se slijedi Krista znakovi su obraćenja.
Kao primjer služe nam braća Andrija i Šimun, te Jakov i Ivan. Oni su zbog svoje odlučnosti da slijede Krista bili posebno povlašteni među dvanaestoricom apostola. Spremno ostaviše svoje lađe i mreže te pođoše za njim.
Redovito sudjelovanje na nedjeljnoj sv. Misi je jedan od pokazatelja kršćanske dosljednosti, ali ne jedini. Slijede ga djela ljubavi.
Onaj koji ima otvorene oči i spremne uši može veoma lako primijetiti: „Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje“. (Lk.7.22.).
Tamo gdje se ljudi oslobađaju sebičnosti, gdje se prepoznaju kao Božja djeca – tamo se približilo Božje Kraljevstvo.
Kurt Reumann nam nudi magični koncept života: „Vjera čovjeku pruža moralna načela, produbljuju u njemu spremnost za pomoć, jača osjećaj zajedništva, poklanja osjećaj sigurnosti i smisla“.
U Psalmima čitamo da je Bog čovjeka „Učinio malo manjim od anđela, slavom i čašću njega ovjenča“. (Ps. 8.5.).
Bog je čovjeka predodredio za vječnu i nepomućenu sreću, i ona je u Isusu Kristu omogućena svakom ljudskom biću.
Sagni glavu, spusti koljena i moli: „Pokaži mi, Gospodine, putove svoje, nauči me svojim stazama!“. (Ps.26.4.).
Staviti Boga na prvo mjesto u svom životu znači za svakog kršćanina neprestano biti s Isusom. Netko je lijepo rekao: „Kad se Bog stavi na prvo mjesto, onda je i sve drugo na svome mjestu“.
Poznati romanopisac Bernanos u svom romanu Seoski župnik gleda vjernike kako se žurno razilaze nakon euharistijskog slavlja u crkvi. „Izgledaju mi kao i svi drugi užurbani ljudi ovoga svijeta i htio bi im doviknuti: „Ej, ljudi, pa vi ste bili u doticaju s nekim najuzvišenijim bićem i ništa vas se nije taj susret dojmio!“. Mnogi se tu mogu prepoznati. Što je s tobom?
Čovjek osjeća svoju zahvalnost prema prijateljima i dobročiniteljima, koliko bi više mi morali pokazati svoju sreću i ispunjenost radošću nakon tako velikog susreta s Bogom, kao što je jedna Euharistija?