Duhovno siromaštvo modernog svijeta opisuje se ovako: Vjeru u Boga koji je postao čovjekom, zamijenila je vjera u čovjeka koji je sebe proglasio bogom.
U tom ludilu oni koji radikalno zagovaraju ubijanje nerođenih, redovito su žestoki borci za tzv. prava životinja. Novi „prosvjetitelji“ državama nalažu što im je činiti, a pojedincima što im je misliti.
UN-ovi „novi stratezi“ već provode povijesni pothvat bez presedana: ideološko pripitomljavanje čovječanstva, izvodeći ne samo podmuklo redefiniranje, nego štošta „deprogramiranje i reprogramiranje“ čovjeka, što je Schooyans nazvao „najmahnitijim totalitarnim poduhvatom u povijesti“.
Kršćanski je optimizam neuništiv
Izopačena je to reinterpretacija ljudskih prava, osporavanje suverenih država – organizirano uništavanje nacija! (Schooyans).
Biblija kaže da će biti progonjeni svi koji žele živjeti po Božjem zakonu, a Isus progonjene zbog Njega proglašava blaženima.
Već je uhodano relativiziranje ili dokidanje Deset Božjih zapovijedi, zajedno s Isusovom Zapovijedi ljubavi, njihovo „novo (normalno)“ svođenje na „Tri korona zapovijedi“: 1. Perite ruke! 2. Nosi masku! 3. Drži razmak!
Zbog neshvatljiva držanja onih koji su pozvani govoriti, odnosno koji, kako kaže prorok Izaija, Sionu za ljubav nisu smjeli šutjeti, za povijest će ostati tajna u koju su od triju kategorija šutljivaca spadali – u neznalice, kukavice ili izdajice!
Kršćanski je optimizam neuništiv – premda neki organizirano planiraju kako Ubiti čovjeka i (u njemu) Boga – Isus Krist nas uči i jača da možemo ljubiti Boga i čovjeka! Kršćanski su mučenici dokaz da tu snagu nitko ne može nadjačati.
Svijet treba proroke koji bi mu omogućili čuti Božji glas. Potrebni su ljudi koji svojim svjedočanstvom ohrabruju druge da se zalažu za istinu gdje god to bude potrebno. Kršćanska je dužnost osluškivati što nam Bog govori, koja je njegova volja u datom trenutku: Govori Gospodine, sluga tvoj sluša!, kao Samuel iz prvog čitanja. Samuel nije kadar da sam od sebe prepozna taj Božji glas. Potrebna mu je pomoć drugoga.
Ne pravi se da sve znaš. Pitaj za savjet. Čin je to razboritosti, ne poniženja. Poznata ti je ona narodna da dvojica uvijek više znaju.
Riječi Ivana Krstitelja: „Evo jaganjca Božjega“ ponavljamo u svakoj svetoj misi prije pričesti. Time nas liturgija poziva da se opredijelimo za Isusa kao ona dva učenika iz današnjeg evanđelja. Isus ih je prvi upitao: „Što tražite?“.
Ovako će pitanje ranije ili kasnije, svima biti postavljeno. Odgovor na ovo pitanje bit će raznolik, jer ono dodiruje cjelokupnost čovjekove osobnosti.
Što ti tražiš? Kakav smisao ima tvoj život? Kojem cilju smjera tvoja „poslovna trka“. U okviru takvog pitanja, koje je Isus postavio svojim učenicima i njihova pitanja: Učitelju-gdje stanuješ?, treba upitati svoju vlastitu savjest: „Gdje stanuješ?“.
Isus ih umjesto odgovora poziva bliže sebi, ponudio im je životno iskustvo, koje će biti odlučujuće za njihovu odluku.
Dođite i vidite! To će reći da se treba osloniti na Isusa, opredijeliti se za njega te ga nasljedovati. To je odgovor na naše osobno pitanje!
Čovjek mora osobno izaći Isusu u susret
Dvojica su učenika pravilno shvatila taj Isusov poziv, pa su mu se pridružila i sami su postali drugima put k Isusu: Petru i ostalima. Tako se širi vjera u Gospodina! Tako se rađa svaki apostol, svaka evangelizacija. Čovjek najprije treba evangelizirati samog sebe da bi mogao evangelizirati druge i biti Isusov svjedok.
Dvojica današnjih učenika prihvativši Isusov poziv drugima su naviještali: „Našli smo Mesiju!“.
Ivan Krstitelj prstom je upro u nadolazećeg Isusa i rekao: „Evo Jaganjca Božjeg!“. Oduševljena dvojica učenika pridružiše mu se. Ivan Evanđelist još u poodmaklim godinama pamti vrijeme svog prvog susreta s Gospodinom: Bila je otprilike deveta ura – piše.
Isusa upoznajemo po riječima i svjedočanstvu onih koji su s njime živjeli te su svoje doživljaje izrazili u Evanđelju.
„Kako može netko povjerovati, ako nije čuo? Kako može čuti, ako nitko ne propovijeda? – piše apostol Pavao. No, to nije sve. Čovjek mora osobno izaći Isusu u susret. Iskreno traženje pretpostavlja slobodu i zalaganje: Učitelju, gdje stanuješ? A Isus prijatelja poziva: Dođite i vidjet ćete!
Isus želi svakog čovjeka privesti Bogu. Ali taj se čovjek najprije treba sresti sam sa sobom, sa svojim problemima, pa sa drugima, da bi se na kraju mogao sresti s Bogom.
Zbog toga ih pita Isus: Što tražite? Čovjek kao razumno biće mora znati što traži. I Isus se nama obraća: „Dođite i vidjet ćete!“.
O kako je lijepo kad su susjedi zajedno. Gle kako se ljube, posjećuju se, međusobno razgovaraju, potpomažu se, slave život i svjedoče za Krista.
Odmaraš se – možda si zauzet nekim važnim poslom. Zovu te. Tko me to traži? Ne želiš da te bilo tko ometa. Pustite me na miru! Ponovo te zovu. Postaješ znatiželjan… Prepoznao si glas starog znanca i prijatelja. Ostavljaš sve i odazivaš se.
Zovu te, treba te, najveći prijatelj – Isus. Trebaš mu. Moraš nešto učiniti umjesto Njega. O koje i časti? To se ne smije propustiti. Moraš biti spreman staviti se Bogu na raspolaganje, zahvalan na udijeljenim darovima.
Pripovijeda se za Leonarda da Vincija da je, nakon što je naslikao svoje remek djelo Posljednju večeru, pozvao ljude da vidi njihova reagiranja pri gledanju slike. I tada je primijetio da se većina zaustavlja na jednom malom detalju, na promatranju sićušne brodice koju je Vinci naslikao u jednom kutu ove prekrasne slike. Kažu da je tu brodicu slikao puna dva tjedna. Ali kad je vidio ovo ponašanje gledateljstva bio je silno razočaran. I čim su svi otišli jednim potezom kista izbrisao je brodicu, obrazlažući to jedinim razlogom: „Isus Krist mora biti središnja stvarnost ove slike!“.
Da, u središtu našeg života mora biti Isus Krist koji nas sigurno vodi prema vječnom cilju našeg života.