Romani, drame, eseji, scenariji za filmove, pa čak i crnohumorni vicevi su samo neki od književnih rodova u kojima će se u budućnosti naći tematika katastrofičnih scena 2020. godine. Nadajmo se, za sada, da 2021., neće biti toliko inspirativna. Romane i scenarije filmova katastrofe prepuštam drugima, materijala je puno, pa ću sažeti koliko mogu, ali s obzirom na nemile događaje, forma članka u osvrtu na 2020. godinu, više nalikuje haiku pjesmici.
Još za vrijeme „Starog normalnog“, na početku 2020 godine, u medijima smo pratili situaciju s Covidom 19 u Kini. Razne informacije i dezinformacije su se pojavljivale u hrvatskom i svjetskom medijskom prostoru. Pojava virusa na jednom dijelu svijeta, s obzirom na današnju brzinu protoka ljudi i dobara, za ovakav tip virusa, značio je da će cijeli svijet biti više ili manje inficiran. Brzina i sloboda kretanja ljudi u svijetu je stala kao da je nastupio kraj civilizacije koje smo do tada poznavali. Nastupila je pandemija. Proljeće 2020. bilo je u znaku lockdowna, ograničavanje sloboda kretanju, brojanju zaraženih i mrtvih, kako u svijetu tako i u nas. Ipak se za Hrvatsku može reći kako se dobro držala, što se tiče broja zaraženih i umrlih u proljetnoj fazi pandemije. Hrvatska je u proljeće čak poslužila kao primjer ostalim zemljama u borbi protiv „nevidljivog neprijatelja“.
Novi soj virusa Corone (Covid 19) pokazao nam je krhkost civilizacije unatoč suvremenoj medicini, modernoj tehnologiji i ostalim dostignućima modernog suvremenog svijeta.
Kako ova godina nije bilo kakva, uz pandemiju na proljeće, imamo još jednu katastrofu. Scenarij za film katastrofe idealano je napisan 22. ožujka 2020., a kasnije ćemo vidjeti da bi to mogla biti samo jedna scena u filmu, ako uzmemo u obzir cijelu 2020. Naime, dok se Hrvatska fokusirala na borbu protiv pandemije, a jedna od mjera je bila i kućna izolacija, u ranojutarnjim satima tog 22. ožujka, potres je pogodio hrvatsku metropolu i to 5,5 stupnjeva po Richteru. Jedna je djevojčica poginula, zbrajala se i dalje se zbraja šteta.
Dolaskom sunčanijih dana, broj oboljelih od pandemije opada. Kako jedna uspješna bitka ne odlučuje pobjednika, vidjeli smo na početku ljetne sezone, kad je državni vrh proglasio pobjedu nad virusom. Svima nam je to lijepo zvučalo, no međutim ni jači od nas ga se nisu uspijeli riješiti, pa nismo ni mi. Primirje je trajalo otprilike koliko i sezona, međutim predah je svima dobro došao, za daljnji obračun sa virusom i ostalim katastrofama koje će uslijediti.
Čekali smo što je sljedeće, i naravno tužna jesen se približavala sa rastom broja oboljelih i umrlih od Covida 19. Mjere za spas svih nas, nastupaju. Virusu se ne vidi kraja, a ni kiši koja neumorno pada. Kako to obično biva nešto će se katastrofalno dogoditi i događa se. Poplava u Vrgoračkom kraju, selo Kokorići biva odsječeno od svijeta, a nekima voda dolazi i do drugog kata kuće. Nisam se nikad nadao da će mi za posjet rodbini u Dalmatinskoj Zagori, trebati plovilo, ali i to se dogodilo. U Hrvatskoj, virus bjesni, mrtvi se broje u desecima, zaraženi u tisućama, a poplava odnosi ljudima sve ono u što su godinama ulagali. Tragikomična mi je bila činjenica da sam za vrijeme poplave, istovremeno mogao početi gledati izjave domaćih ljudi o razmjerima poplave na središnjem dnevniku, a nakon toga izaći na balkon i nastaviti gledati sve to skupa uživo, dok istodobno voda nadira u sve veći broj kuća. Još jedna scena filma katastrofe.
U godini „tame“ bljesnule su Hrvatske rukometašice i osvojile broncu na Europskom prvenstvu. Možemo im biti neizmjerno zahvalni.
Godina katastrofe se bližila svome kraju, ali katastrofičnom kraju. Dolazak cjepiva protiv Covida u Hrvatskoj je izazvala buru reakcija, više pozitivnih ali i negativnih. Iako su mainstream mediji i politički lideri optimistični po pitanju cjepiva, dio javnosti nije baš toliko optimističan po pitanju sigurnosti cjepiva.
Kad se činilo da je godini katastrofe kraj i kako ćemo ugledati svjetlo na kraju tunela, naime, cjepivo je tu, a mjere protiv pandemije polako rezultiraju jedva vidljivim padom broja zaraženih, 2020. nam pokazuje još katastrofalnije lice u vidu niza jakih potresa u Banovini, posebice u Petrinji i okolici, Sisku. Naime, 28. prosinca snažan potres magnitude 5,2 pogađa Petrinju i okolicu, a sljedećeg dana isto područje pogađa još snažniji potres (6,2 po Richteru). Broje se ozlijeđeni i mrtvi. Filmska scena je slaba riječ za ovu razinu katastrofe. Potres u Petrinji i široj okolici zaslužuju itekakvu pažnju javnosti. Sukladno tome, Hrvatska se ujedinila u pomoći stradalom području. Budi se solidarnost, Torcida i Boysi, sjever i jug, cijela Hrvatska je zajedno u saniranju potresom pogođenih krajeva Hrvatske i pomoći unesrećenima.
Pokazali smo i pokazujemo da se možemo boriti sa nevoljama ako smo udruženi i organizirani. Pitanje je samo kako takvu energiju iskoristiti u borbi s nezaposlenošću, ekonomskim krizama, iseljavanjem i dr. Zašto smo jaki samo kad je najteže, zašto se ne borimo barem da na ekonomskoj ljestvici Europske Unije, prestignemo Rumunjsku, da ne budemo uvijek u ligi za o(p)stanak. Neki bi rekli da bolujemo od balkanskog sindroma ili mentaliteta, da smo samo najbolji kad nam je najteže. Ako je u tome ključ, poradimo na mentalitetu. Teško je dostići njemački, pa bi za početak poslužio i slovenski model. Možda mi to i ne želimo jer onda „tajkuni điberi“ i „lopovi u odijelima“ ne bi više bili mjerilo uspjeha. „Nezamislivo vrijedne činjenice“ koje opisuju stayling Karleuše i ostalih „bitnih persona regiona“ bi bile manje u fokusu.
Sve u svemu, previše je to za jednu godinu, nadajmo se da su se katastrofe potrošile, da će ipak iduća godina biti bolja.
TOMISLAV PERVAN