Pripovijeda se kako se jednom neki pobožni čovjek sa sela u restoranu prekrižio i prije jela pomolio. A neki „građanin“ mu se pokušao narugati, pa ga upita: „Je li se svi kod tebe tako mole?“. „Pa ne baš svi“, odgovori seljak. I kad je ovaj navaljivao da mu kaže, tko to ne moli, onda mu ovaj odgovor: „Ta ne moli moj vol, magare i svinja. Oni idu hranilici bez molitve“.
Čovjek mora prepoznati Božju nazočnost u svim zbivanjima ovoga svijeta. Isusovo je objavljivanje naime primilo vidljiv lik: „Riječ tijelom postade i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu-slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca-pun milosti i istine“. (Iv.1.14.).
„A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“
On od čovjeka ne traži ništa više, osim da primi dar svjetla i života. „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“. (Iv.1.12.).
Tako je kršćanska zajednica pozvana prepoznati svog Gospodina, te svojim životom biti svjedok Božje ljubavi i privlačna snaga. Svaki čovjek koji prihvaća Riječ koja tijelom postade sam postaje svjetlonoša i sudionik Božje slave.
„U Kristu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome“. (Ef.1.4-6.).
„Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati, prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo“. (Ef.1.17-18).
Iz toga proizlazi da je Božić jedinstveni dar Boga čovjeku, dar njegova čovjekoljublja. Ovo je središnja točka teologije Božića.
Papa Ivan Pavao II piše: Kolika li mora biti vrijednost čovjeka pred očima Stvoritelja ako li je zavrijedio imati takvog i tolikog Otkupitelja, ako je Bog dao svoga Sina Jedinorođenca da čovjek ne umre, nego da ima život vječni.
Isus svojim dolaskom ističe vrednotu ljudskog rada, mišljenja i ljubavi. Bog je postao jedno s čovjekom-Emanuel-Bog s nama.
Blagdan je ovo ljudskog dostojanstva, koje se ponizuje kad jedni druge omalovažavamo, i kad čovjek nepristojnim ponašanjem i življenjem ponizuje vlastito dostojanstvo Božjeg djeteta.
U poruci Biskupske sinode u Rimu 1995. godine čitamo: Nismo stvoreni za smrt, nego za život: nismo određeni za podijeljenost i ratove, nego smo pozvani na bratstvo i mir. Bog nije stvorio čovjeka za mržnju i nepovjerenje, nego ga je stvorio poradi ljubavi. Čovjek treba odgovarati obnovljenim srcem! To je put čovječanstva koji vodi uljudnosti dijeljenja s drugim, solidarnosti i ljubavi. Taj put vodi prema jedino dostojnoj čovjeka, civilizaciji ljubavi, koja je Božji dar i Božji plan za čovječanstvo.
Papa Ivan Pavao II ističe: Crkva mora uvijek biti sveza dostojanstva božanskog posinjenja koje čovjek prima u Kristu milošću Duga Svetoga i njegova predodređenja za milost i slavu. (Otkupitelj čovjeka, 18.).
Isus svojim postupcima odgovara na naše pitanje: Ne objašnjava pitanja na temu trpljenja, on tri s nama-ne odgovara na pitanja poniženja, već ponižava sam sebe-ne odgovara na pitanja smrti, već sam umire za nas.
Nismo više osamljeni u golemoj osamljenosti-jer je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama.
„Nek se raduje pravednik jer se približuje pobjeda“
Bog ne gleda pasivno čovjekovu sudbinu, već u njoj aktivno sudjeluje. Tako osmišljava čovjekov život-često dosadan, naočigled bez smisla, više puta naporan i bezbojan. Bodri nas da budemo strpljivi sa sobom, s drugima i sa svijetom oko nas.
Papa Lav Veliki upućuje nam ove riječi: Nek se raduje pravednik jer se približuje pobjeda. Nek se veseli i grješnik, jer je pozvan na život… Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja, zapisa sveti Ivan.
Čovjek ima velike osobine bez kojih bi bio u sebi nesretan. Jedna od ljudskih osobina je i religioznost. I onda kad se čovjek ne želi iz bilo kojih razloga prikloniti nekoj vjerskoj zajednici, on traži vječne vrednote, traži sreću koja će potrajati, traži izvor iz kojeg će crpsti mudrost života.
U svim vremenima i u svim staležima težnja za mudrošću je bila izražena. Osobito se je u starini isticala po kraljevskim dvorovima.
Egipatski faraoni imaju svoje mudrace, kao i neki drugi kraljevi starog vremena, a osobito je ta mudrost njegovana na dvoru Salamonovu, od kojeg se mudriji kralj rodio nije, prema biblijskim zapisima.
Pater Bonaventura Duda kaže da mudrost biblijski gledano, ima svoje trostruko značenje: Mudrost je životni pogled na Boga, na svijet i na čovjeka- mudrost je kvaliteta bogobojaznih-mudrost je Božje svojstvo, nešto što ima svoj pravi izvor u Bogu.
Sv. Pavao u Poslanici Efežanima piše da je Bog u svojoj Providnosti, i u svom sveznanju, ljubio čovjeka, „i u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu“. (ef.1.6.).
Evanđelje nam otkriva mudrost Božju, koja se očitovala u Isusu Kristu. Ivan apostol otkriva ono što je prorocima i drugim svetim piscima u Starom zavjetu bilo skriveno.
Riječ Božja, Sin Božji, Svjetlo Božje, se utjelovilo. I od tog trenutka ništa više nije tako, kao što je prije bilo. Bog ostaje trajno prisutan u čovječanstvu po Isusu Kristu.
Bog je prisutan u sakramentima koje nam je ostavio. Uspostavljene su ljestve koje je sanjao praotac Jakov. S neba je sišao Bog, i na nebo ulazi čovjek… „Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“. (Iv.1.12.).
Po Isusu Kristu ono što je božansko, postalo je ljudsko, i ono što je ljudsko postalo je božansko. Samo Bog je u Isusu Kristu postao ovisan o stvorenjima koja je stvorio. Bilo mu je potrebno majčino mlijeko i Josipova skrb.
I čovjek mu služi po riječima samog Isusa koji nam reče: „Što god ste učinili jednome od ove najmanje braće, meni ste učinili“. (Mt.22.40.). To je jedini način kako stvarno možemo dokazati da smo djeca Božja!