Danas sveta Crkva slavi dan svete Obitelji, koji se u crkvi u Hrvata istodobno slavi kao Iseljenički dan. Kao Božja obitelj, pozvani smo da svoju brigu posvetimo sunarodnjacima u iseljeništvu.
Uputimo svoje molitve Bogu: Bože, dobri Oče, primi naše molitve i daj da sav svijet bude tvoja sretna obitelj.
Kad slavimo svetu Obitelj mnogima se čini da je to bila neobična obitelj, daleko od ovozemaljskih stvarnosti, kao da nije s ovoga svijeta, u kojoj sve bijaše kao u bajci, u kojoj su sve spremali anđeli. Pa ipak je to bila najobičnija obitelj. Inače, ne bi nam mogla biti primjer. Crkva svjesna toga moli: Bože, ti nam u svetoj Obitelji daješ divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi. Daj da je nasljedujemo.
U vlastitom domu stvoriti obiteljsku klimu u kojoj će se prepoznati Božji plan
Kad želiš o njoj nešto saznati, pogledaj svoju obitelj i pomisli na sve ono što u njoj proživljavaš, odnosno što si proživljavao: razumijevanja, razmjenu iskustva, naklonost, nesporazumi, nesloga, zagrljaji, tuga i ljubav. Usporedi sebe s takvom obitelji i nemoj se zaustavljati na tome što je loše.
Sveta Obitelj bijaše sasvim normalna, ovozemaljska, moralno i duhovno zdrava. Zdrava jer je sveta, sveta jer je duhovno zdrava! Sveti Luka koristi priliku da istakne Isusov sinovski odnos prema Ocu.
Josip i Marija zabrinuti traže Isusa. I nakon tri dana nađoše ga u Hramu, gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili“. A on im reče: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“. (Lk.2.48-49).
Svako dijete je veliki Božji dar. Taj dar osobito osjećaju one obitelji koje godinama ne mogu imati djecu, pa im se onda neočekivano rodi dijete.
Kakva je tvoja briga o djeci? Pitaš li se gdje su, s kime su i što rade? Zar si zaboravio onu narodnu: Kaži mi s kime se družiš, pa ću ti reći kakav si? Kakav otac, takav sin-kakva majka, takva kći!
Oče, majko, velika je vaša odgovornost. Koliko ste puta svojoj djeci, kad su odlazili od kuće, kazali: „Nemojte nas osramotiti?“. Bit će ti na ponos, sve dok roditeljska briga i Božji blagoslov, kojeg treba izmoliti, budu nad njima.
Dijete ne pripada samo roditeljima koji su mu dali tijelo. Iznad toga postoji nevidljivo očinstvo Boga, koji je darovatelj i gospodar života.
Bog ima planove s ljudima, a neki roditelji umjesto da u svom domu stvore obiteljsku klimu u kojoj bi se moglo prepoznati taj Božji plan, oni sve žele prilagoditi svojim planovima, i tako sve remete.
Obitelj treba biti povlašteno mjesto u kojem djeca mogu prepoznati Božju volju za sebe, te se pripremati za njezino ostvarenje, u čemu im roditelji potpomažu.
Odnos prema Bogu uvjetuje čovjekov odnos prema drugima. Tko vjeruje u Evanđelje, zna da će buduće društvo biti onoliko novo i bolje, koliko bude kršćanskije – koliko obitelji kršćanski žive. Dužan si i ti doprinijeti tom boljitku.
Nevjera je velika nesreća današnje obitelji
U naše vrijeme, kad mnogi u vjeri posustaju važno je uočiti biblijsku važnost obitelji. Čovjek našeg vremena se sve više oslanja na vlastite moći ili pak previše vjeruje tehničkom i znanstvenom napretku. Vjera današnjem čovjeku nije u prvom planu, a od vjere se, zapravo, jedino istinski živi.
Nevjera je velika nesreća današnje obitelji. Današnji čovjek je sebe proglasio bogom, pa je u svom egoizmu izgubio smisao za svoje bližnje.
Obiteljske vrednote su pogažene. Odnos majke, oca i djece pao je na najniže grane. Djeca postaju teret, a ne radost života. U takvom bezbožnom životu u obitelji vlada „živi pakao“.
Dnevni tisak nam obznanjuje kako se iz jedne takve „moderne“ obitelji izgubilo dijete. Onako izgubljenog i zaplakanog doveli su ga u policijsku stanicu. Novine su donijele senzacionalnu vijest: „Traže se roditelji djeteta, koji govori, ali ne zna ni ime tate ni mame, niti zna gdje stanuje“. Na pitanje: „Kako ti se zove tata?“, odgovara: „Mama ga zove vrag“. „A mama?“. „Mamu tata zove vještica“. „A gdje ti je kuća?“. „Zovu je vražja kuća!“.
Zar je to odgoj „moderne obitelji“ za buduće sretne naraštaje? Sve živo uči oponašanjem svojih roditelja – odraslih. Kakav im primjer dajemo? Pitat će nas Bog. Što ćemo odgovoriti? Kako opravdati svoje postupke?
Dijete usvaja primjer-vrednote roditelja, ili ulice u kojoj je ponajčešće prepušteno. Pitao je neki župnik na selu svoju župljanku dok je prolazio selom vidjevši je u dvorištu gdje hrani kokoši: „Koliko kokošiju imate?“. „Petnaest“, odgovori žena i nastavi. „Evo ih devet ovdje, tri su na gnijezdu, a dvije iza kuće“. „A gdje su ti djeca?“. „Tko će ga znati kuda oni lutaju“.
Zar nije tako i u gradskim obiteljima? Zna se kad je koja serija na TV-u, a za djecu, gdje su i što rade, ne zna se. Važno je „da po kući ne smetaju“. O Bože, gdje nas to vodi?
Vjera je ta koja može čovjeka utvrditi u njegovu istinskom čovještvu. Ona mu može dati snage i utjehe i onda kad je nigdje drugdje ne nalazi. S vjerom se ide u vječni život. Zar smo tako malo naučili iz povijesti?
Abraham je uvijek vjerovao, ne gubeći nikada nadu u Božja obećanja. I kad je u kušnji gubio Izaka, svoga sina jedinca, bio je „uvjeren da Bog može od mrtvih uskrisiti“. (Heb.11.19.).
U današnjim čitanjima se naglašavaju tri velike kreposti koje imaju ljudi vjere. To su vjernost, strpljivost i ustrajnost.
Čovjek koji povjeruje Bogu kao Abraham, Marija i Josip, Šimun i Ana, može biti trajno vjeran, strpljiv i ustrajan. Te su kreposti potrebne svim ljudima. One svakoj zajednici donose samo dobro.
Jednom je, kažu, neki student poljubio na ulici ruku zarobljenika koji je čistio ulicu u Beču. Žandar, koji je to vidio, odmah ga pozove na odgovornost. „Kao možeš to činiti? Kako te nije stid?“. A ovaj odgovori: „Pa onaj zarobljenik je moj otac“. Tada žandar to ispripovjedi caru Franji Josipu II, a ovaj odmah naredi da tog čovjeka puste iz zatvora rekavši: „Čovjek koji tako odgaja svoje dijete, ne može biti okrivljenik u mom zatvoru!“.
Divnog li primjera. Pametnom dosta! Zar ne?