Stara narodna poslovica uči nas da je bolje da propadne selo nego običaji. Zašto je tome tako? Važnost običaja, iako ponekada možda i nesvjesno, duboko je ukorijenjena u svijest hrvatskoga naroda. Njihovo prenošenje s koljena na koljeno omogućilo je opstanak i napredak zajednice. Kao ustaljeni načini ponašanja i življenja koji se tijekom generacija ustalio u nekoj zajednici, običaji su postali dijelom njezina kulturnog identiteta.
Ove smo godine u adventsko doba zakoračili u vremenu pandemije koronavirusa. Mjere usmjerene njezinom suzbijanju u velikoj su mjeri izmijenile našu svakodnevicu, pa tako i proslavu ovog velikog kršćanskog blagdana. U vremenu “novog normalnog” počeli smo se s nostalgijom prisjećati dobrih starih običaja vezanih uz ovo, po mnogima, najljepše doba godine.
Advent (lat. adventus=dolazak, početak) predstavlja razdoblje u crkvenoj liturgijskoj godini tijekom kojeg se kršćani pripremaju za blagdan Božića. U svojoj knjizi Hrvatska kršćanska terminologija Jeronim Šetka latinski liturgijski izraz adventus prevodi rječju došašće. Danas su u uporabi oba termina, iako je u svakodnevnom jeziku i medijima češća uporaba termina advent. To je vrijeme u kojemu kršćanska tradicija, naslonjena na liturgijski ritam vremena i na životno usmjerenje prema Gospodinovu dolasku, daje značenje nade i radosnoga iščekivanja.
Vrijeme Adventa je vrijeme radosnog iščekivanja i priprema: molitve, čišćenja kuće, ukrašavanja kuće i pripreme hrane. Vrijeme je to kada se okuplja obitelj, kada se časti i prašta. Tijekom razdoblja Adventa u tradicijskoj kulturi Hrvata razvili su se brojni običaji, poput izrade adventskog vijenca, unošenja badnjaka, ukrašavanja kuće, izrade jaslica, kićenja drvca, pjevanja božićnih pjesama, koledanja, pripreme božićne hrane i brojni drugi.
Prema prvim dostupnim zapisima koji datiraju u 1859. godinu, u Makarskom primorju su pripreme za Božić počinjale čak tri, četiri mjeseca prije samog blagdana, kako bi ukućani i dom spremno dočekali Badnjak i Božić. U Odgovorima na njekoja pitanja društva (Iz kotara Makarskoga), fra Petar Kačić Peko, etnograf iz Graca, navodi kako se tijekom tog pripremnog razdoblja sahrani jedna kvarta pšenice, nekoliko bukarah ponajboljega vina, uhrani se pićak (godišnji ovan) za pecivo, spremi najljepše voće, maslo, sir itd. Ne samo tjelesno nego i duševno spravlja se puk za Božić, zašto mjesec danah prije prestaje vika, prestaju popjevke, plesovi, veselje, sviranje i svako pirovanje, ne čuju se diple ni svirale, ne gundaju gusle ni tambore, nego svak pobožno i skrušeno pohodi crkve sve vrieme gospodnjeg prišastja, Bogu se moli, sluša mise, izpovieda se i po ustih pripovjedaocah ponizno sluša rieč Božju.
Opisujući pripreme za Božić u Tučepima, Vedrana Spajić-Vrkaš navodi kako su se u adventsko vrijeme završavali svi poslovi i odlazilo na ispovijed, a duhovne su se djelatnosti neprestano isprepletale molitvama i božićnim pjesmama. U Igranima je u blagdansko doba cijelo selo živjelo u kršćanskom ozračju. Ako se tome doda i faktor kućnog i obiteljskog odgoja, svi su ukućani, posebno stariji, prenosili vjeru na mlade naraštaje, onda se dobiva zaokružena slika religiozne atmosfere, koja je vladala u selu. Slično je bilo i u Gradcu, gdje je uoči Božića bila velika ispovijed. Tih se dana uz ognjište molila krunica, a djeca su učestvovala u molitvi. To bi im brzo dosadilo, pa bi se pogurkali, a majka bi ih ukorila. Ipak, kažnjavanja djece u Božićno doba nije bilo, jer je to bilo vrijeme praštanja i blagosti, pa bi roditelji nestašnoj djeci koja su zloupotrebljavala njihovu blagost govorili “Neka, neka, proće ti Božić!”
U vremenu prije Božića obavezno je bilo temeljito očistiti kuću. Pritom je bio običaj, čak i na Badnji dan, lukšijat robu kako bi kuća lijepo i svježe mirisala. Lukšija se radila tako da se u vjedro najprije stavi voda, a preko njega platno od lana, odnosno lužnjak. Na lužnjak se stavljao lug debljine oko 10 cm preko kojeg bi se prelila kipuća voda. Lukšija se ostavljala da zrije 24 sata. Nakon isteka toga vremena, njom se prala roba, koja se potom ražentavala u vodi ili u moru lupanjem daskom se sušila na žalu uz more. U Tučepima bi domaćice kuću okrenile naopako, vregale bi drvene predmete, čistile obor i pojatu za živinu, prale lancune, koltrine i robu za nosit. Pritom su se svi poslovi obavljali uz pjevanje Božićnih pjesama.
Nakon čišćenja kuće, slijedilo je njezino ukrašavanje. U Makarskom primorju, ljudi su svoje kuće u vremenu došašća najčešće ukrašavali lovorom, od kojeg su pleli vijence. U Gradcu je bio običaj da žene bacaju lovor po kućama. Lovor se sa stepeništa, ulaza u kuću i soba meo i uklanjao tek nakon Tri kralja, kad bi se blagosivala kuća. U Podaci su lovorom ukrašavali kantuni kuća. U Tučepima su domaćice lovorom ukrašavale vrata, prozore, zidove i kantune po kužini te vinske bačve, badanj i bigunce u konobi.
Jedan od običaja koji je prethodio blagdanu Božića bila je izrada adventskog vijenca. Četiri svijeće u adventskom vijencu simboliziraju: četiri adventske nedjelje; četiri godišnja doba; odnosno: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. U Brelima se adventski vijenac pleo od zimzelenog lišća ili grančica na način da nema početka ni kraja, pa označuje Boga koji je vječan. Prve nedjelje pali se prva svijeća i tako redom, tako da do Božića gore sve četiri. U Gracu su se adventske svijeće stavljale u pšenicu, koja se sijala 13. prosinca, za svetu Luciju. Pritom je, u pojedinim razdobljima, umjesto četiri, domaćin kuće palio tri adventske svijeće koje predstavljaju Oca, Sina i Duha svetoga. Osim domova, ukrašavale su se i crkve. U Bristu se crkva kitila vijencima od lovorike, dok bi se oltar i štalica u Betlehemu ukrašavala mahovinom i bršljanom.
Među adventskim običajima na Makarskom primorju treba spomenuti i koledanje. Koleda je mnogoznačni izraz i može značiti: skupno pjevanje muške djece, mladića pa i odraslih ljudi, te djevojaka i žena; adventsko čestitanje imendana; čestitanje božićnih i novogodišnjih blagdana; obred, ophod, pjesma; božićni kruh, božićno darivanje, božićna vatra, božićna slama koja se prostirala po sobi; Badnji dan, Nova godina; krijes koji se palio na Jurjevdan, na Ivandan te za vrijeme biranja seoskih kraljeva; obredne vatre koje su palili uskoci, ali i prošnju. Ipak, najčešće se odnosi na obredne crkvene ili svjetovne pjesme koje se pjevaju u Božićno vrijeme. Najstariji je spomen koleda kod Bugara u 9. stoljeću, dok se u Hrvatskoj kolede prvi put spominju u Dubrovačkom statutu iz 1292. godine. Na Makarskom primorju u stara vremena gotovo da nije bilo mjesta u kojem se nije koledalo. Danas se ta tradicija u nekim mjestima zadržala, u nekima više ili manje uspješno pokušala otrgnuti od zaborava, dok je u nekima potpuno nestala.
Adventski blagdani
Tijekom Adventa katolici u Makarskom primorju obilježavaju i štuju: blagdan Svete Barbare (4. prosinca); Ditiće, materice i očiće (treća, druga i prva nedjelja prije Božića); blagdan Svetog Nikole (6. prosinca); blagdan Svete Lucije (13. prosinca); blagdan Svetog Tome (21. prosinca) i Tusti dan (23. prosinca).
Sveta Barbara (4. prosinca)
Na Makarskom primorju Svetu Barbaru posebno štuju mještani Zaostroga, čija je zaštitnica. Postoje dva moguća razloga zašto su Zaostrožani uzeli sv. Barbaru (odnosno sv. Baru, kako je oni zovu) za svoju nebesku zaštitnicu – možda da ih zaštiti od gromova, koji su bili dosta česti i opasni dok su živjeli u Brdu ili je nadomjestila štovanje poganskog boga Peruna, staroslavenskog boga oluja i munja, koje se dugo obavljalo na Tribiću u doba Paganije (Neretvanske kneževine, u kojoj je Ostrog/Zaostrog bila jedna od četiri gradova-tvrđava). Stoga su u starom Selu, iznad priobalnog Zaostroga, i danas dvije crkve, koje obje nose naziv sv. Barbara.
Ditići, materice i očići
Ditići, materice i očići su stari narodni i crkveni običaji vezani uz tri nedjelje Došašća. Na ditiće, tj. na treću nedjelju prije Božića, stariji prijete djeci, odnosno traže od njih otkup, pa ih djeca daruju voćem ili drugim poklonima. U Podaci su roditelji, na ovaj adventski rodbinski običaj, slali svoju žensku djecu – s darovima – svojim najmilijima: rodbini, kumovima. Na drugu nedjelju prije Božića obilježavale su se Materice. Muškarci tada ucjenjuju djevojke i žene i traže otkup, a majke ih darivaju. Tog dana očekivalo se od žena, majki da se iskupe. Iskupljivale bi se orasima, bademima, jabukama ili nekim kolačićima od kruha. Na Materice majke, sve do srednjih doba života, nosile bi darove (košulje, čarape, terluke, što bi mogle bolje), svojim vjenčanim kumovima i kumovima svoje djece’. Običaj Materica štovao se i u Gracu. Najužoj rodbini žene su nosile smokve, orase jaja i kolače, dok su zetovi starijim ženama u obitelji poklanjali rubac ili traversu (kecelju).
Na nedjelju prije Božića slavili su se Očići. Toga dana djeca, djevojke i žene traže od muškaraca da se otkupe. U Gracu bi se otac otkupljivao smokvama, bajamima ili orasima. Na ”Očiće” očevi do srednjih godina, nosili bi svojim kumovima darove (plet, cipele…, što bi mogli bolje). U Gracu bi na Očiće očevi darivali svoju rodbinu. Donosili bi im najbolje što su imali – smokve, orase, jaja.
Sveti Nikola (6. prosinca)
Na Makarskom primorju Svetog Nikolu najviše štuju Baškovođani, čiji je zaštitnik. Blagdan ovoga sveca slavi se, 6. prosinca, a sama proslava započinje u ranim jutarnjim satima, kada u vremenu od 6 do 7 sati limena glazba prolazi kroz sve glavne Baškovodske ulice svirajući budnicu. Slijedi tradicionalna jutarnja misa za hodočasnike i domaćice koje neće biti u mogućnosti prisustvovati središnjem događaju proslave – procesiji preko mjesne rive na završetku koje se daje blagoslov mornarima i moru. Običaj je da se na kućama pored kojih prolazi procesija okite prozori starim kanim tepisima ili zidnim platnenim krpama sa sakralnim motivima uz koje se stavljaju vaza s cvijećem i kip sveca, a na rivi, ispred glavnih dijelova mista (Obor, Srida, Blato, itd) se kite ”oltari” – također stol sa stolnjakom, cvijećem i svetom slikom . Tijekom procesije kapetani i mornari iz Baške Vode, u rukama nose kip svetog Nikole. Za vrijeme komunističkog sustava bilo je pokušaja zabrane procesije, ali u tome vlasti nisu uspjele. U Gracu bi u vrijeme od svetoga Nikole dica znala reć “Sveti Niko dođi skoro – vrime nam prolazi sporo” jer su se veselila poklonima koje će dobivat. Stariji bi znali reći “Sveti Niko – k ognju sinko” jer je u to vrijeme godine bilo hladno.
Sveta Lucija (13. prosinca)
Najčešći običaj za blagdan svete Lucije diljem Hrvatske, pa tako i u Makarskom primorju, je običaj sijanja božićne pšenice. Riječ je o jednom od običaja koji je i danas prisutan u gotovo svakom kućanstvu Makarskog primorja. Pšenica se sijala kao simbol plodnosti i obnove života. Usred zime svojim je izgledom pšenica davala nadu u plodnu godinu i dobru žetvu, a služila je i kao blagoslov ljetine te ukras doma .
Postoji i običaj praćenja i zapisivanja vremena kroz 12 dana od Sv. Lucije do Božića. Pučka predaja kaže da će sljedeće godine u pojedinom mjesecu biti takvo vrijeme kakvo je u odgovarajući dan od sv. Lucije do Božića. Tako su na području Zaostroga, Drvenika, Podace i Brista, uz ovaj blagdan karakteristične narodne izreke: ”Sveta Luce – ukaži nam sunce” te ”Kad je najhladnije Luce? Sinko, kad zalazi sunce”.
Sveti Toma (21. prosinca)
Nekoliko dana prije Božića, najčešće 21. prosinca na sv. Tomu, klala se stoka i perad. Narodna mudrost vezana uz svetog Tomu na području Zaostroga, Drvenika, Podace i Brista glasi: ”Sveti Toma – ubij gudina doma” i ”Sveti Toma – tjeraj mi sve doma”. U Igranima se također govorilo ”Sveti Toma, ubij prasca doma” .
Tusti dan (23. prosinca)
Dan prije Badnjaka u znatnom dijelu Hrvata poznat je pod nazivom Tucin dan ili Tučin dan. U Podaci se ovaj dan nazivao Tusti dan. Kao i dan sv. Tome i ovaj jedan obilježen neposrednim pripremama za blagdan Božića, prvenstveno propisima da se kolju životinje za blagdansku trpezu.
Sretan Božić!
U Makarskom su primorju adventski dani oduvijek bili posebno vrijeme u godini. Bilo je to vrijeme blagosti, odmora, predaha od svakodnevnog života, pomalo nestvarno vrijeme, u kojem su oduvijek posebno uživala djeca. Iako smo ove godine uslijed pandemije koronavirusa spriječeni provoditi adventske dane na način na koji smo to naučili, to nas ne smije spriječiti da u njima uživamo. Naprotiv, vremena poput ovog u kojem živimo trebaju nas s jedne strane potaknuti da još više cijenimo naše lijepe hrvatske običaje, a s druge da ih – u mjeri u kojoj je to moguće – slijedimo te čuvamo i u vremenu “novog normalnog”. Sretan Božić!