Današnja služba riječi poziva vjernike na radost zbog Božje blizine. Liturgija nas potiče na ostvarivanje Božje pravednosti na zemlji.
Na biskupskoj sinodi u Rimu biskup Alfons Nossol reče: „Europi je danas potrebna radost, svjedočanstvo radosti. Radost je izraz nade koja vidi dalje. Tako se od našeg kontinenta može učiniti Betlehem na zemlji“.
Treća nedjelja Došašća ističe mesijansku radost. Početne riječi ulazne antifone glase: „Radujte se Gospodinu uvijek! Ponavljam: Radujte se! Gospodin je blizu!“. To su riječi koje je sv. Pavao uputio Filipljanima. (Fil. 4.4-5), posebno siromasima, ljudima s ruba društva, potlačenima, svima koji žive u tamnoj noći vjere i svu svoju nadu polažu u njega.
„Sve provjeravajte, što je dobro zadržite!“
Sva čitanja ove nedjelje prožima veselje, veselje koje želi biti trajno. To je želja duboko ukorijenjena u čovjekovu dušu. Svatko osjeća da ga ne može potpuno i trajno usrećiti prolazan svijet. Zato traži nešto neprolazno, apsolutnu vrijednost, ono što će ostati kad prođe lik ovoga svijeta.
No, događa se da ono što je prolazno i blistavo prekriva ono što je trajno i vječno vrijedno. Na zemlji smo okruženi prolaznošću. To je naša zemaljska stvarnost, koju ne smijemo mimoilaziti, ali koja nam ne smije postati najviši cilj.
Neka nam stalno u ušima zvuči Isusov glas: „Među vama stoji koga vi ne poznajete!“. Tko bi u sebi ugušio taj Ivanov glas ne bi mogao pronaći Isusa.
Jedan je logoraš u Sibiru napisao: „Tražio sam svoga Boga, a on me je izbjegavao. Tražio sam svoju dušu i nisam je pronašao. Tražio sam bližnjega – i našao sam sve troje“.
U prvom smo čitanju čuli: „Duh Gospodnji na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena… da navijestim godinu milosti Jahvine… da razveselim ožalošćene na Sionu.. i da dadnem vijenac mjesto duha očaja“.
Kasnije će Isus u nazaretskoj sinagogi te iste riječi primijeniti na sebe, i tako potvrditi realnost starozavjetnih proročanstava.
Tamo gdje vlada trpljenje, gdje nedostaje ljubavi i slobode, gdje se širi potlačenost i nepravda – tamo kršćanin treba buditi adventske osjećaje veselja i upirati pogled u nadolazećeg Spasitelja koji ulijeva radost i nadu.
Apostol Pavao nam u drugom čitanju šalje trostruki poziv: da uvijek budemo vedra duha, da neprekidno molimo, te da za sve budemo zahvalni. Naglašava radost i piše: „Radujte se uvijek!“. Izraz uvijek je vrlo važan, jer tijekom života čovjeku dolaze trenuci u kojima se gasi motivacija za dobro raspoloženje, te utučenost uzima maha. Molitva nas uvjerava u Božju prisutnost i tjera malodušnost.
Ako želimo da nam Došašće i Božić budu od duhovne koristi – treba to liturgijsko razdoblje proživjeti cijelim srcem i umom, čitavom svojom angažiranošću.
„Sve provjeravajte, što je dobro zadržite! Uklanjajte se svakom zlu!“. A presudna pomoć u tome bit će vam ljubav i poniznost, uči sv. Ivan od Križa u svom traktatu Uspon na Goru Karmel.
Kršćanin se stalno nečemu nada – ali od Boga. Radost i mir koji ga prožimaju temelje se na Božjoj vjernosti.
„Poravnite put Gospodnji“
Ovu je Gospodnju radost posebno iskusio Ivan Krstitelj. On nije nasjeo kušnji da se zauzme Kristovo mjesto. Onima koji su ga pitali za njegov identitet, odgovorio je da nije Mesija – Spasitelj, već njegov preteča, koji mu priprema put. Ivan Krstitelj ukazuje na Mesiju i njemu upućuje ljude. On je kao zrcalo koje odsjeva zrake, te ih usredotočuje na Krista.
Potrudi se ostvariti poziv današnje ulazne pjesme: „Radujte se u Gospodinu uvijek!. Ponavljam: Radujte se! Gospodin je blizu!“. To znači odgovorno živjeti Došašće, a potom i Božić, koji donose radost mira u srcu.
Nazarećani puni nemira ne prihvaćaju njegov mir – ne prihvaćaju ga, što više, htjeli su ga ubiti. Znakovito je da Isus tamo nije učinio ni jedno čudo.
Ponekad se i nama dešava isto, ne shvaćamo ga, hoćemo da on bude po našim ljudskim mjerilima, i onda naše srce ostaje slomljeno,ostajemo zarobljeni, a potrebno je samo malo – prepustiti mu se.
Potrudi se skupa s Marijom zapjevati njezin Veliča. Donijet će ti puno radosti i životne snage koja ti je i te kako potrebna.
Ta pjesma, kao i sve što je povezano s Marijom, namijenjeno je malenima, poniznima. Nitko velik, bogat, nadut svojim znanjem ili zaslugama, ne može shvatiti Mariju. A tko ne shvaća Mariju, mislim da jako teško može shvatiti Krista u njegovoj cjelovitosti.
I dok s Marijom pjevamo Veliča, pred nas izlazi lik Ivana Krstitelja. Svojom pojavom, a još više porukom izazvao je zbunjenost u narodu, te je to izazvalo pažnju i u Jeruzalemu među učenom vladajućom klasom: svećenstvom, farizejima i levitima. Stoga „visoka delegacija“ poslana iz Jeruzalema, postavlja Ivanu direktno pitanje: „Tko si ti?“. (Iv.1.19.).
Ivan ne tumači puno, ne upotrebljava nerazumljive riječi, nego jednostavno kaže: „Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!“. (Iv.1.23.).
Poravnite, pripravite, može se reći „raščistite“ put k Gospodinu. Jer on je zakrčen svim mogućim idolima povijesti, novca, ljudske gluposti i sebeljublja.
I siromah može biti rob bogatstva ovoga svijeta ako ga čežnja za njim toliko izjeda, da o njemu misli dan i noć. Pogotovo, ako je u svemu tome odlučio da do ispunjenja svojih snova dođe na bezobziran način, ne obazirući se ni na koga ni na što.
I zato ne vidimo Boga koji je među nama u liku čovjeka: „Među vama stoji onaj koga vi ne poznajete“. (usp. Iv.7.28.).