Zar je moguće ostati miran na riječi današnje liturgije: „Puče Sionski, evo Gospodin dolazi i zagrmjet će glasom veličajnim na radost vašeg srca“.
To je razlog Ivanova poziva: „Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze!“. Poziv je to i tebi. Pokreni se. Učini nešto da bi došlo do susreta i pomirenja.
Bog nikada ne napušta čovjeka. Uvijek nalazi nove načine da ga trgne iz pospanosti i usmjeri putem spasenja. Čovjek se mora potruditi prepoznati znakove po kojima Bog objavljuje svoju nazočnost, te ga primiti u trenutku njegova dolaska. Čekajući to ostvarenje, kršćani trebaju živjeti u miru – besprijekorno kako bi svetošću svoga života mogli ubrzati dolazak Dana Gospodnjega. (Iz.40.10.).
Adventska pouka – tišina, pomirenje i obraćenje
Bog šalje proroka Izaiju da potlačenom narodu donese utjehu. Božja ljubav i dobrota su trajni… Upravo stoga mu treba pripraviti put, poravnati staze u pustinji svoga srca.
Koliko god ti oklijevao s prvim korakom prema Bogu, znaj da Bog već dolazi k tebi. „Bog je unutra, dok smo mi izvani: Bog je u nama doma dok smo mi u tuđini!“. (Meister Eckerart).
Ovo je snažna adventska pouka koja zahtijeva tišinu, pomirenje i obraćenja, koje je toliko naglašavao Ivan Krstitelj.
Taj put je trnovit, ali će procvasti ružama nade za vječni život. Pripraviti put Gospodinu znači osloboditi se krivog mišljenja, nastranih ideja i osjećaja koji nas udaljavaju od istine o Bogu i o svijetu.
Sva današnja čitanja imaju zajednički nazivnik, a to je naglasak na Gospodinov dolazak. O tome govori Izaija, pišu nam sveti Petar, te sveti Marko. Kršćanin je stalno na putu, na usponu prema Gori, gdje prebiva Bog. Još više, kršćanin je put po kojem hoda Bog.
Obraćenje znači promjenu srca… otvaranje Duhu… prihvatiti Božji mir. Obraćenje znači prolaz – pasha iz duhovne pustinje u zemlju obećanja.
Ivan Krstitelj uvjerava slušatelje da je stiglo vrijeme spasenja. Naš put kroz pustinju života ne ide uvijek tako ravno kako bismo mi to željeli. I Židovima nije bilo ružičasto. Bog nam ne stavlja u ruke vodič u kojem bi bilo sve točno određeno i ucrtano. Bilo bi to previše jednostavno i bez našeg doprinosa, a na kraju i bez ikakvih zasluga. Bog nam samo pokazuje smjer i uručuje kompas svoje milosti, a na nama je koristiti se tim radom pa se probijati kroz život. A kad zalutamo Bog nam pokazuje novi izlazak.
Samo po djelotvornoj ljubavi prepoznat će nas svijet kao Isusove učenike, pa tako i sam Gospodin koji dolazi u slavi.
Vrijeme u kojem mi danas živimo, na osobit je način vrijeme žurbe. Neprestano nam se nekud i za nečim žuri, tako da nemamo vremena ni za ono najpotrebnije u životu. Mnogi kažu da nemaju vremena ni liječnika potražiti u vrijeme bolesti. Na dušu se, pak, još manje misli. A ovo adventsko vrijeme nam poručuje da i Bog k nama dolazi kao liječnik, kojemu je stalo do našeg ozdravljenja i izbavljenja od svake bolesti, kako naše duše, tako i tijela. I upravo je neshvatljivo da mi kao bolesnici za taj Božji pohod tako malo marimo. Ne marimo ni za Liječnika ni za lijek, što u konačnici znači da ne marimo ni za svoju vječnu sreću. Radije se zaustavljamo uz varljivo blago ovoga prolaznog svijeta, koje nam se na zemaljskom putu prema vječnosti nudi i udaljuje nas od vječnog cilja.
„Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze“
Dogodilo se to i izabranom narodu Izraelu, koji je svoja lutanja „skupo platio“. Jedna od tih najvećih izraelskih nesreća bilo je sužanjstvo u Babilonu. Iz tog nemilog iskustva izabranog Božjeg naroda dolazi nam i današnje prvo čitanje. Tu je prorok Izaija nadahnut osjećajem ponovnog povratka Izraelaca u njihovu očevinu, navijestio Izraelu bolju budućnost. Ono što su sijali u suzama, uskoro će žeti u pjesmi. Dolazi im izbavitelj. „Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš“. (Iz.40.1.)., piše prorok.
Veliki skladatelj Haendel je ove prorokove riječi upotrijebio kao početne riječi svog Oratorija Mojsija. Iz prorokovih se riječi nazrijeva da ovu radost Gospodnjeg dolaska treba obznaniti svemu narodu.
Sve ovo što je objavljeno Izraelu možemo nazvati kao nekom predradnjom za svakog onog koji se želi istinski osloniti na Boga.
Sniziti uzvišicu i ispuniti ponor znači osloboditi se životnih ekstrema. Brdo je znak naše ljudske oholosti, a dolina i ponor su naša ljudska očajavanja.
Bog se želi proslaviti u svakom čovjeku. Crkva je Božji narod, koji se uspeo na goru Sion. Ona je, dakle, visoko uzdignuta, da bude svijećnjak cijelom svijetu, kojem pokazuje živoga i prisutnog Boga u svom narodu. Prevelika je to važnost i odgovornost.
Šetajući gradom prolazim pored djece koja su se na putu igrala. Evo svećenika, reče jedan. Drugi će „smiono“: „Ja u Boga ne vjerujem“. „On te ipak voli“, rekoh mu. „Što će me voljeti, ako ja njega ne volim?“. U to priđe neka žena, najvjerojatnije dječakova susjeda koja ga je poznavala, pa dovikne: „Vjerovao bi ti, sinko, u Boga da imaš mater, ali jer je nemaš nije te imao tko poučiti“.
Ovdje je važno uočiti da dječaku nije imao tko Boga pokazati. Svi nosimo dio te odgovornosti.
Stoji danas pred nama Ivan glasno nas pozivajući: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze“. (Mt.3.36.). Tako je propovijedao Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha.
II Vatikanski koncil bio je glas, glas vremena koji je želio cijelom svijetu ponovo reći na nov način – Krist je ovdje. Krist je prisutan u svijetu i Krist vlada svijetom.
Sjetimo se samo zadnjeg teškog iskušenja našeg vlastitog naroda – rata i progonstva, gdje smo s krunicom u ruci, držeći se Marijine ruke, izišli iz strahova rata i ostali svoji na svome.