Bog je čovjeka obdario razumom i slobodnom voljom. Što god čini ima neki razlog – opravdanje.
Početak je nove liturgijske – odnosno crkvene godine. Liturgijska čitanja nas pozivaju da budemo budni, da nam računi budu uredni i čisti pred Bogom. Neka nas tvoja ruka prati, Gospode, sve dane života našega.
Pravi trgovac redovito vrši inventuru svoga rada kako bi mogao uspješno poslovati. Crkva to traži od nas.
Advent je vrijeme pripreme za susret s Gospodinom koji dolazi. Potrebno je osloboditi se svih naslaga koje otežavaju prepoznavanje Božje prisutnosti. Isus nas upozorava: „Pazite! Bdijte!, jer ne znate kada je čas!“. (Mk.13.33.).
„Vrijeme je već da se oda sna prenemo“
U babilonskom Talmudu se nalazi savjet što ga je svom učeniku dao rabin Elieser: „Dan prije smrti vrati se Bogu!“. Ovaj ga je upitao: „Zna li čovjek kojeg će dana umrijeti?“. Rabin odgovori: „Baš zbog toga što ne zna, treba se danas obratiti: možda će već sutra umrijeti. A to znači da se čovjek svakog dana, svakog trenutka treba vraćati Bogu!“.
Današnja prispodoba je o gospodaru koji je otišao na put, a svoju kuću – upravu, povjerio slugama. Budući da nije poznato vrijeme njegova povratka, sluge moraju uvijek biti spremne.
Vrijeme iščekivanja ne smije proći u neradu i pospanosti. Treba ga iskoristiti za ostvarivanje zadataka što su ih dobili od gospodara prije njegova odlaska.
Bog će svakako doći jer je vjeran, a čovjek ga treba aktivno iščekivati. Prisjeti se narodne mudrosti: Svaki je čovjek kovač vlastite sudbine. Kako tko sije tako će i žeti. Potrebni su nam rad i strpljenje – ustrajnost.
Sveti Pavao piše Rimljanima, pa i nama danas: „Vrijeme je već da se oda sna prenemo, jer nam je sada spasenje bliže nego kada povjerovasmo“. (Rim.13.11.). To je svojevrsni znak za uzbunu. Ne oklijevaj.
Došašće je vrijeme posebnog buđenja iz duhovne tromosti. Biti budan znači ozbiljno uzimati sva zbivanja oko sebe, voditi brigu o događajima u svojoj sredini, znati čitati znakove vremena. Rado pratiš prognozu vremena, a svoje duhovno stanje možda zanemaruješ?
Razborit čovjek ne „radi na slijepo“, predviđa sve moguće posljedice svojih odluka – postupaka, ravnajući se po Kristovu duhu.
„Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težiti, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi“. (Kol.3.1-4).
Važan ti je, najvažniji, svaki novi trenutak. Živi sadašnjost za budućnost. Prevelik strah od budućnosti paralizirat će tvoju sadašnjost, koju „ne smiješ prespavati“.
Drugi opet toliko sanjaju o budućnosti, o sreći koja bi se mogla dogoditi, da „prespavaju svoj danas“. Vrijednost naše ljubavi prema Bogu očituje se već danas po našem djelovanju.
Neka nam Kristova prispodoba bude putokaz: „Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: „Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu. I reče: „Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću onda zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!“. Ali Bog mu reče: „Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti? Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu“. (Lk.12.16-21).
Ne dozvoli da ti prolazno zastre vidik prema neprolaznom
Dostojevski napisa da će ljepota spasiti svijet. Ta ljepota, koja ga čini lijepim, a tako i vrijednim spasenja, je Isus Krist. Ne dozvoli da ti prolazno zastre vidik prema neprolaznom – prema vječnosti.
Neki je čovjek na putu rekao svom djetetu: „Idi ispred mene!“. Kad je primijetio da im dolaze u susret sumnjive osobe, reče djetetu: „Idi iza mene!“. Kad je vidio da ih slijedi gladan vuk, reče: „Hajde uz mene!“. No, kad je dijete zbog umora teško hodalo, stavio ga je na svoja ramena i tako su sigurnije išli naprijed. Tako i s nama čini Marija, koja nas budno i sigurno vodi prema svom Sinu.
Zar nemamo često potrebu da nas netko povede za ruku kroz nesigurnost vlastitog života. Ako se pred drugima i pravimo jaki, ne zaboravimo da smo pred Bogom uvijek i zauvijek samo djeca. Djeca koja rastu, koja sazrijevaju, koja trebaju biti odgovorna i zahvalna svom Ocu. Imati Oca veliki je dar neba.
Ljubav i pažnja vlastitih roditelja nas oblikuje kao ljude. Bog je naš Otac jer nas je posinio, jer nam je dao svog Jedinorođenca, Isusa, za brata, brata koji nam je dao svoju majku za Majku.
„Gospodine, ti si otac naš“. (Iz.63.16.)., riječi su prvog čitanja iz knjige proroka Izaije koje smo danas čitali i kojima smo započeli ovogodišnji advent, iščekivanje rođenja Božjeg Sina.
„Pa ipak naš si otac, Gospodine, mi smo glina, a ti si naš lončar – svi smo djelo ruku tvojih“. (Iz.64.7.).
Sion reče: „Bog me ostavi, Gospod me zaboravi. Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću“. (Iz.49.14-15).
Znajući sve to, ipak moramo s prorokom zapitati: „Zašto, Gospodine, zašto nas puštaš da lutamo daleko od tvojih putova, zašto si dao da nam srce otvrdne?“. (Iz.63.17.).
„Razgnjevismo te, griješismo, od tebe se odmetnusmo. Tako svi postadosmo nečisti, a sva pravda naša kao haljine okaljane. Svi mi ko lišće otpadosmo i opačine naše kao vjetar nas odnose“. (Iz.64.4-5).
Od Izaije do danas prođoše vjekovi, a mi, mi ostadosmo isti, ogrezli u slabostima, zato skrušeno molimo: Oprosti, dođi, nećemo se više odmetnuti od tebe. Ti si naš put, istina i život.