Kažu da slika govori tisuću riječi. A koliko bi se romana moglo napisati gledajući fantastične fotografije dvanaestogodišnje Josipe Boras, koje su nastale u čitavoj neretvanskoj dolini, ali većina ipak u skloništu za pse na Dubravici, gdje ova učenica šestog razreda svakodnevno volontira.
Josipina čvrsta ruka i bistro oko fotografirali su sve pse smještene u azilu. Dlakave njuškice, poput kakvih fotomodela, pozirale su joj, a konačan uradak je fantastičan plakat s fotografijama koje će krasiti jedan prozor na kontejneru u samom skloništu. Inače, Josipini uradci mogu se vidjeti i na Facebook stranici udruge “Dom za pet”, gdje skupljaju brojne lajkove.
Svaka fotografija psa ima svoju priču, bilo da je nastala prigodom zajedničke šetnje ili u boksu na Dubravici – novom domu napuštenih pasa koji su ovdje dobili drugu šansu za život.
Izraz lica, pogled, položaj glave, njuškica puno toga govore o psiću. Svjedoče o drami koju su prošli prije dolaska na Dubravicu, bilo da su negdje uz put odbačeni gladni i žedni ili su ih zlostavljali neodgovorni vlasnici, kojima više ne trebaju pa su ih se na ovako okrutan način riješili. Sve te pseće emocije na fotografiju je uspjela pretočiti Josipa.
Biti volonter u udruzi “Dom za pet” znači raditi sve besplatno, s puno ljubavi i pažnje, družiti se sa psima, davati im hranu i vodu, čistiti boksove, pomagati u izgradnji skloništa.
“Volonteri ne dobivaju plaću, ne zato što su bezvrijedni, nego zato što su neprocjenjivi”, zapisala je davno svjetski poznata volonterka Sherry Anderson.
I doista, bez vrijednih volontera bilo bi teško brinuti se o toliko napuštenih pasa.
– Mnogi dođu i prođu, ali početni entuzijazam brzo splasne kad vide koliko se ovdje mora raditi. Psi zahtijevaju svakodnevnu skrb, mora im se davati hrana i voda, čistiti boksove, izvoditi u šetnju. I zato mnogi odustaju – govori nam Saša Žderić, voditeljica azila “Dom za pet”, koja je posljednjih desetak godina s ulice spasila stotine pasa.
Prije osnivanja udruge, takve napuštene i zlostavljane pse dovodila je u svoj dom, gdje ih je zbrinjavala i pokušavala udomiti kod dobrih ljudi.
Poslije, kad je udruga “Dom za pet” startala s radom, bilo je lakše, ali povećavao se i broj napuštenih pasa koje su neodgovorni pojedinci izbacivali iz svojih kuća. Neki psi su dolutali iz Hercegovine, poput kujice Lu, koja je pronađena u okolnim brdima. Nije bila čipirana pa se nije moglo utvrditi tko joj je vlasnik. Ipak, ona je spašena, kao i njezini štenci, svi su udomljeni, ostala je samo Dama, koja čeka svoga novog vlasnika.
Svi u azilu isto čekaju. Neku dobru dušu koja će im ponuditi topli dom.
Pa tako i As, mješanac aljaškog malamuta, star tri godine. Vlasnici su ga doveli u “Dom za pet” jer se ne mogu brinuti za njega. Cijepljen, čipiran, za njega se traži osoba koja poznaje pasminu, koja je spremna na brigu o njemu. Stela je došla iz Kule Norinske, vlasnik joj se razbolio i jedini izbor bio je azil. Barni je bojažljiv. Ne želi izići iz kućice, ali kad mu se ponudi piletinu, ipak izviri. Uzme i bježi natrag. Predstavlja nam tako Saša pojedinačno stanare azila u “Domu za pet”, dok vrijedni volonteri, Josipa, Luka i Krešo, psima čiste bokosove, ulijevaju vodu, donose hranu. Svima se žuri što prije jesti, jedni reže, drugi cvile, kao da govore “daj meni, daj meni”.
Ali prava strka je nastala kad su Josipa i Luka uzeli povodce za šetnju. U boksovima je nastao stampedo. Svi hoće van.
A Josipina posebna ljubav je Pippa, mješanka tornjaka i labradora, stara godinu dana. Pippa je umiljata, obožava djecu, velika maza. Sluša naredbe, a najviše voli šetnju u prirodi.
Predsjednica udruge “Dom za pet” i voditeljica azila Saša Žderić ima samo riječi hvale za Josipu, ali i ostale volontere koji svoje slobodno vrijeme poklanjaju psima bez ikakve naknade.
– Josipa je predivno dijete. Kad je prvi put došla u prihvatilište, bila je stidljiva, povučena. Dolazila je sve češće, sve se više otvarala. Skužila je sistem udomljavanja pasa i shvatila da su slike potrebne, dobre slike, da bi se udomio pas – i tako je sve krenulo, prisjeća se Saša Josipinih umjetničkih početaka.
– Jedna je od rijetkih ljudi koji su prošli kroz prihvatilište, a da su shvatili koliko je važno odvojiti vrijeme da se pas fotografira. Pitala me može li ona slikati pse. Pristala sam. Prve slike nisu bile nešto što se moglo iskoristiti. Odvela sam je u šetnju sa psom, ukratko objasnila što treba i kako treba. Shvatila je u pet minuta. Njezina mirnoća, strpljivost i talent čine čuda – kaže nam Saša.
Osim što pomaže u azilu, Josipa i uređuje Instagram stranicu udruge “Dom za pet”, na koju stavlja slike pasa. Pjeva u crkvenom i školskom zboru.
Otkuda takva ljubav prema životinjama, pitamo Josipu dok ona priprema povodac za šetnju pasa.
– Ma volim životinje od malih nogu – govori nam Josipa, koja uspije spojiti svoje školske obveze s radom u azilu, gdje ne propušta niti jedan dan, bilo sunce ili kiša ona je među razigranim psićima.
Fotografiranje joj je hobi u kojem se vrlo dobro snalazi.
U azil su joj dolazile i prijateljice, ali one su tu ponekad, vole pse i dođu s njima prošetati, ali nisu im svakodnevno na raspolaganju.
U azilu smo je zatekli s mlađim kolegom Lukom, koji ide u četvrti razred osnovne škole. I on voli pse. Posebno ga veseli kad im donese hranu, a oni mu zahvale veselo lajući i mašući repom.
Predsjednica udruge “Dom za pet” Saša Žderić u svom je životu spasila brojne četveronožne ljubimce. Svaki pas ima svoju tužnu sudbinu, a najveća sreća za Sašu, Josipu i Luku je kad se istraumatizirani pas socijalizira, kada mu se vrati vjera u ljude i na kraju ga udomi netko tko će ga istinski voljeti i paziti.
Stanislav Soldo/SD