Nalaziš se u velikom trgovačkom centru – gledaš uokolo, ne možeš se nagledati – svega što ti srce želi, i više od toga. Izgleda ti kao da sanjaš. To silno mnoštvo stvari te naprosto „izluđuje“. Ima, ima svega, a ti tražiš mudrost životnu. Nju nigdje ne vidiš. Sve ti se ovo čini ispraznost koja čovjeka zavodi i vodi u nezasitnost, a tebi treba skromnost.
Misao vodilja današnjih liturgijskih čitanja jest pohvala životne mudrosti, te poziv vjernika da je traže i po njoj žive. Biblijska mudrost približava čovjeka Bogu, a Boga čovjeku.
Biti mudar znači priznati da je Bog „izvor u kojem sve ima početak, cilj u koji se sve ulijeva i sadašnjost koja sve nosi“. (Paul Claudel).
„Nisam rođen za neuspjeh!“
Poznati njemački filozof, Friderich Nietzsche, napisao je misao koja može biti objašnjenje za današnju službu riječi: „Nitko ti neće sagraditi most po kojemu bi mogao prijeći preko rijeke života. Samo ti to možeš napraviti! Ima puno raznih puteljaka, mostova i polubogova koji te žele premjestiti na drugu obalu rijeke života. Ali, cijena je gubitak samoga sebe. Sebe moraš dati njima u zalog!“.
Božja mudrost pomaže čovjeku da svoje postojanje gleda u perspektivi obojenoj nadom, prepuštajući svoja ljudska predviđanja Božjim planovima. Tako se ostvaruje ono što je Fr. Mauriac napisao o sebi: „Nisam rođen za neuspjeh!“. Drugim riječima: „Nisam rođen da prokockam život!“.
Često se čuje: Nisam spreman primiti goste. Po kući sve razbacano, a frižider prazan. Da, to se može dogoditi, ali u svakom trenutku treba biti spreman primiti Gospodina koji ti dolazi u susret: „O ponoći nasta vika: „Evo zaručnika! Izađite mu u susret!“. (Mt.25.6.).
Mudrac je uvijek spreman i pripravan. Kod mudrih djevica ne postoji kalkulacija, nego spremnost čekanja, neovisno o tome kada će zaručnik doći. To je prava mudrost, koja Gospodinu ostavlja slobodu dolaska.
Starozavjetni mudrac ističe: „Mudrost je sjajna i ona ne tamni: lako je vide koji je ljube i nalaze je oni koji je traže. Ona pretječe sve koji je žude, i prva im se pokazuje“. (Mudr. 6.12-13.). Ona nadvisuje svo znanje i sve diplome.
Treba biti vjeran u traženju, iščekivanju te dolijevanju ulja u svjetiljku mudrosti. Tako se spašava vječni život, radosno očekujući poziv na gozbu spašenih.
Mudre su djevice znale što im je potrebno, dok onim ludima to nije bilo jasno, i tako su prokockale životnu šansu.
Sveti Filip Neri sreo u Rimu nekog studenta pa ga upita: „Što ima kod tebe novoga?“. „Pripremam ispit“, odgovorio je student. „A što ćeš biti nakon toga?“. „Bit ću odvjetnik. Svi pričaju da sam baš za to rođen“. „A nakon toga?“. „Bit ću na dobrom glasu kao odvjetnik, oženit ću se, sagradit ću kuću i bit ću bogat“. „A nakon toga?“, upitao je dalje Filip. „Nadam se da ću biti zaposlen u gradskom odvjetništvu“. „A što nakon toga?“. „Imat ću dobru mirovinu te se radovati životu“. „A nakon toga?“. „Nakon toga? Znam, jednog ću dana morati umrijeti!“, odgovori student. Filip mu je šapnuo u uho: „A što nakon toga?“.
Život kratak, a smrt stalna. Njoj se ne zna dan ni čas, ako vrijeme gubiš sada, tko zna hoćeš li ga imati zadnji čas.
„Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!“
Za nekoga se kaže da ne vidi „dalje od nosa“. Na veliku žalost, za mnoge se može reći da ne vide, niti ne žele vidjeti dalje od smrti – groba. Bježeći od istine još dublje „se zakopavaju“.
Suoči se i budi spreman, uzimajući u obzir Isusovu poruku: „Bdijte, jer ne znate ni dana ni časa!“.
„Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe, da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih“. (Lk.12.35-37.).
Čovjek antike plašio se slijepe sudbine. Onaj srednjovjekovni bio je opterećen strahom pred smrću. Današnjeg čovjeka muči osjećaj besmisla.
Vjera nam kaže da sve ima svoj smisao, samo ga treba tražiti i pronaći, jer sve stoji u Bogu. Samo u Bogu svijet i čovjek imaju sretan završetak, kada bude ostvaren konačan susret s Gospodarom povijesti, koji je i Stvoritelji i Spasitelj.
Život provodi u molitvi, ljubavi i djelovanju. Rođen si za velike stvari s molitvom na usnama: „Djela naša molimo, Gospodine, milošću svojom preteci i pomoću prati“…
I kad te obuze malodušje pa zavapiš: „Bože, gdje si sada?“. Tu sam uz tebe. Ne kloni duhom, ni da nisi mlitav. Put vedra neba diži svoje čelo. Znam, znam, ali te molim: korake mi ukrijepi!
Apostol Pavao kao da čuje tvoju dvojbu, tumači Solunjanima: „Ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu privesti zajedno s njime“. (Sol.4.14.).
„Živimo li, dakle, ili umiremo, Gospodinovi smo“, piše sveti Pavao Rimljanima. (Rim.14.8.).
Neće svaki koji mi govori: „Gospodine, Gospodine!“ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca“. (Mt.7.21.).
Nikada nismo sigurni kad ćemo biti pozvani, stoga: „Bdijte dakle jer ne znate ni dana ni časa“!“. (Mt.25.13.).
Ponašanje ludih djevica predstavlja neke aspekte čovjekove ludosti, a ponašanje mudrih odraz je čovjekove mudrosti.
„Lude“ misle da sve znaju. U tome je njihova propast. Otvoriti se djelovanju Duha Svetoga značilo bi za njih prevelik napor, odnosno prihvaćanje vlastitog nepoznavanja zaručnika, te sučeljavanje s mogućim slabostima.
Bdijenje je istinski znak kršćanske poniznosti, vjere i pouzdanja u Božju dobrotu.
Neka svijetli vaše svjetlo pred ljudima i slave Oca vašega koji je na nebesima.