Narodna poslovica kaže: „pognutu glavu sablja ne siječe“. Poslovica slikovito opisuje pojam o kojem će biti riječi u tekstu, a riječ je o famoznoj „Hrvatskoj šutnji“. „Hrvatska šutnja“ je slikoviti pojam koji bi značio potiskivanje hrvatskog identiteta. Taj fenomen je obilježio dio hrvatske povijesti 20. stoljeća.
Marginalizacija hrvatskog nacionalnog identiteta javlja se kao uzrok „Hrvatske šutnje“, ali isto tako traje usporedno s njom.
POKUŠAJI ZATIRANJA HRVATSKOG IDENTITETA OD 1918. DO 1948.
Netom nakon uspostave Kraljevstva (S)rba (H)rvata i (S)lovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), nastaje doskočica koja govori o karakteru same države: Kraljevstvo (S)amo (H)rvati (S)metaju, a druga glasi: (S)rbi (H)oće (S)ve.
Borba Hrvata za vlastite nacionalne interese u Kraljevini Jugoslaviji često su rezultirali progonima, tlačenjima od strane žandarmerije i konačno ubojstvima hrvatskih političara u beogradskoj skupštini, a među ubijenima treba izdvojiti tadašnjeg hrvatskog lidera i lidera HSS-a, Stjepana Radića. Bijes u hrvatskom narodu je rezultirao i pojavom Ustaša – Hrvatske revolucionarne organizacije, marginalne organizacije nastale kao odgovor na srpski teror presvučen u jugoslavensku monarhističku odoru.
Radićev nasljednik, Vladko Maček, u pokušaju rješavanja „Hrvatskog pitanja“ unutar Kraljevine, ipak je uspio postići određene uspjehe. Pritom mislim na uspostavu Banovine Hrvatske 1939., a pitanje je, da li bi Beograd popustio Hrvatima u stvaranju Banovine, da nije Drugi svjetski rat kucao na vrata.
Uoči Drugog Svjetskog rata, Maček je proglasio politiku „čekanja“, izjavljujući: „Dok se veliki tuku mali trebaju ići pod stol“, pritom misleći na Hrvate.
Mačekovu politiku „čekanja“ iskoristile su Ustaše na čelu s Antom Pavelićem, kako bi osnovali Nezavisnu Državu Hrvatsku, koju veliki dio Hrvata nije prihvatio ponajprije zbog propagiranja rasnih zakona, zločina i sluganskog odnosa prema nacistima i fašistima. Ustaške zločine i etiketu poraza, komunističke će vlasti kasnije prišivati hrvatskom narodu i nametati im kolektivnu krivnju, unatoč tomu što se veliki broj Hrvata borio protiv fašizma i nacizma u partizanskim odredima.
Nakon pobjede partizana na čelu s Josipom Brozom Titom i uspostavljanjem Komunističke Jugoslavije, „Hrvatska šutnja“ će poprimiti svoj konačni oblik.
U samom nastanku „Titove“ Jugoslavije udareni su temelji nove represije, prvenstveno nad Hrvatima, a onda i nad ostalim neistomišljenicima. O procjeni žrtava jugokomunističkog zločina na Bleiburgu i Križnom putu 1945., referirao bih se na austrijskog povjesničara Michaela Portmanna koji govori o brojci od oko 80 000 žrtava.
O Titovoj odgovornosti za navedene zločine svjedoči Simo Dubajić, major Jugoslavenske armije, koji u svojoj knjizi pod nazivom „Život, grijeh i kajanje“ navodi da Tito, ne samo da je znao, nego je naložio ubojstva. Sam Dubajić je neposredno organizirao ubojstva 23 000 zarobljenika u Kočevskom Rogu.
Još prije kraja rata u Jugoslaviji, točnije 13.05.1944. osnovana je komunistička tajna policija – OZNA (kasnije Udba i KOS). Doktorandica Sveučilišta u Warwicku, Splićanka, Blanka Matković, koja se u svojoj doktorskoj disertaciji, ali i kasnijim radovima, bavi problematikom zločina Ozne, Udbe i Jugoslavenske armije, navodi da su po naređenjima te zloglasne organizacije, likvidirani brojni tzv. neprijatelji režima, često bez ikakvog suđenja ili bi im bilo presuđeno nakon likvidacije. Nadalje, postojale su i naputci represivnog aparata komunističke vlasti o sastavljanju „crnih knjiga“ u kojima su se nalazili „neprijatelji režima“ koji su bili spremni za „odstrel“.
Isto tako, grijesi Nezavisne Države Hrvatske, služili su kao „moralni uteg“, kojeg je novonastala vlast po potrebi nametala Hrvatima.
„HRVATSKA ŠUTNJA“ OD 1948. DO 1990.
Ni uvaženi hrvatski komunisti nisu pošteđeni terora. Naime, poznati hrvatski komunist, Andrija Hebrang, kritiziran zbog zagovaranja hrvatskih interesa, završava u zatvoru, gdje je i ubijen 1948. godine. Njegova smrt se uzima kao službeni početak „Hrvatske šutnje“ koja u intervalima traje do prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, 1990 godine.
Tek 1967., Miroslav Krleža zahvaljujući svom ugledu i prijateljstvu s Titom, založio se za hrvatski jezik, time što je bio jedan od potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju Hrvatskog književnog jezika. Šutnja je popustila riječima za vrijeme „Hrvatskog proljeća“, kulturno-političkog pokreta, 1970/71, kad su dio hrvatskih komunista (Miko Tripalo, Savka Dabčević Kučar…), jedan dio studenata (Budiša, Čičak…), i dio hrvatskih intelektualaca i uglednika, digli glas u korist Hrvatske i hrvatskog nacionalnog identiteta. Tito je ubrzo ugušio pokret represivnim metodama, a u zatvoru će se tada naći i budući hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman. Slijedi završni „hrvatski muk“ do kraja 80-ih i početka 90-ih., s tim da bih istakao prijelomnu točku koja označava kraj „hrvatske šutnje“, u simboličkom pogledu. Riječ je o koncertu Prljavog kazališta 17.10.1989. gdje je 250 000 – 300 000 ljudi došlo čuti, među ostalim i pjesmu „Ruža Hrvatska“.
Nakon raspada Komunističke Jugoslavije, „Hrvatska šutnja“ povremeno se koristi za one koji ne štite hrvatske interese ili su neskloni kritizirati vlast, bez obzira radi li ona u suprotnosti s hrvatskim ineteresima.
POSTKOMUNISTIČKA „HRVATSKA ŠUTNJA“
Krajem devedesetih, poticaj na „šutnju“ potiče se procesom detuđmanizacije kao pokušaja gušenja vrijednosti na kojem je stvorena moderna Hrvatska. Sam proces je trebao značiti odstranjivanje utjecaja Franje Tuđmana, poslije njegove smrti. Prema mišljenju pristalica detuđmanizacije, utjecaj Tuđmana na hrvatsku državu i društvo je bio negativan, zbog navodnog rasta nacionalizma, navodne diktature, navodne odgovornosti za etnička čiščćenja, navodne odgovornosti za podjelu BIH, navodnog povijesnog revizionizma, navodnog negiranja holokausta u svojim povijesnim djelima itd. Iz današnje perspektive mogli bi se zapitati jeli detuđmanizacija bila potrebna, ako i neki misle da je bila potrebna, što pozitivno iz nje proizlazi?
Kao odgovor na društvena i politička zbivanja tog vremena (detuđmanizaciju), točnije u rujnu 2000., u svom poznatom pismu hrvatskoj javnosti, dvanaestorica hrvatskih generala podižu glas protiv kampanje za kriminalizaciju Domovinskog rata, vrijeđanja i omalovažavanja Hrvatske vojske.
Novinar Davor Butković u “Jutarnjem listu” 2009. godine, s lijevo-liberalne pozicije, glavnim akterima detuđmanizacije, smatra, šefa SDP-a i predsjednika Vlade RH 2000.-2003. Ivicu Račana, predsjednika RH 2000.-2010 Stjepana Mesića, te šefa HDZ-a i predsjednika Vlade RH 2003. – 2009. Ivu Sanadera.
Haški sud dodatno doprinosi detuđmanizaciji, podizanjem optužnica protiv hrvatskih generala. Kao odgovor na zahtjeve Haškog suda, u Hrvatskoj riječi poput: locirati, uhititi, transferirati (u Haag), među dijelom hrvatskih političara postaju „popularne“.
U medijski popraćenim suđenju trojici hrvatskih generala u Haagu: Gotovini, Čermaku i Markaču, 2011., izrečena je nepravomoćna presuda u kojem su proglašeni krivima za ratne zločine. Veliki dio hrvatske javnosti bio je naklonjen generalima unatoč službenoj politici i haškoj nepravomoćnoj presudi. U istraživanju Jutarnjeg lista 95,4% Hrvata je presudu Haškog suda smatralo nepravednom.
U konačnici Haški sud 16.11.2012., donosi oslobađajuću presudu za generale što je izazvalo euforiju diljem Hrvatske, a ja bih rekao i konačan krah onoga što se može podrazumijevati pod pojmom detuđmanizacije koja je djelovala u cilju produbljivanju moderne „Hrvatske šutnje“.
Tomislav Pervan, magistar povijesti, Brist