Matea Dominiković iz Ortić Seoca pokraj Ploča, novinarka N1 televizije, nedavno je, hrabrim stavom, kada se, pri obavljanju novinarskog zadatka „obračunala“ s provokatorom, izazvala odobravanje javnosti. Novinarka Dubrovačkog vjesnika Anđelka Kelava, tim je povodom, s njom napravila intervju za Moskar (Dubrovački vjesnik), a mi donosimo neke dijelove intervjua.
Nedavni incident tijekom izravnog javljanja na N1 televiziji kad je dvoje prolaznika verbalno napalo vašu TV ekipu i profesoricu Alemku Markotić izazvao je dosta pozornosti. Hrabro si, a pri tom i odmjereno reagirala. Koji su se osjećaji ‘borili’ u tebi jer trebalo je ostati hladne glave i odraditi javljanje uživo?
Dok smo čekali uključenje uživo, prišao nam je taj mlađi par i na vrlo nepristojan i podrugljiv način pitali su nas gdje su nam maske. Nakon što smo ih ignorirali, oni su se vratili i to minutu prije uključenja s istim provokacijama, ali ovaj put još žešće. Trudili smo se ne obazirati se, no kad su nam uzurpirali pravo na higijenski, ako hoćete intimni razmak i slobodu rada i to neposredno prije uključenja u eter, moj snimatelj je reagirao riječima: ‘Maknite se, smetate nam’. Kao i valjda svaki novinar, na opasku zašto ne nosimo zaštitne maske, pokušala sam objasniti kako je sve zakonski posloženo i na kakve se točno situacije obveza nošenja maski odnosi. Međutim, nisam tamo kako bih pedagoški djelovala na osobu koja ne može normalno razgovarati. Ubrzo smo trebali biti u eteru, trebao mi je mir, a nisam ga mogla naći. U tom trenutku osjećaš se bespomoćno. Snimatelj, jedini muškarac na “našoj strani”, imao je potrebu obraniti nas od takve komunikacije, rekao im je da se maknu. Udaljili su se, a brzo i ponovno vratili. Činilo mi se da traje godinama i samo sam pomislila nemoguće je da nam se ovakve stvari događaju. Postoji snimka na kojoj se jasno čuje kako taj muškarac govori svom psu, dobermanu da čeka napad. Nakon toga kaže mom kolegi – kaj, nisi više tako hrabar? Ma uopće me nije briga je li pas bezopasan, to se ne radi, nije način. Tad sam prvi puta reagirala i rekla sam – dosta je, a onda je krenula salva uvreda, ali zbilja onih najprimitivnijih.
Pred kamerama si se javno usprotivila govoru mržnje?
Kada sam čula riječi koje je uputio profesorici Markotić, ostala sam šokirana. Pomislila sam pa što se mora događati u tvojoj glavi sada da izgovaraš takve grozote? Zato je moja reakcija bila takva. Bilo me je sram umjesto njega. To je prvenstveno naša gošća, znanstvenica, liječnica, ljudsko biće i ne razumijem takav diskurs. Za kritičke i argumentirane rasprave sam uvijek dostupna, razumijem strah od represije, ali ne i govor mržnje. Ni meni se ne nose maske, ali moramo pokazati minimum odgovornosti i solidarnosti, ako ne radi nas samih, onda radi drugih. Uostalom, zar je zbilja tako teško čitati ili slušati s razumijevanjem? Najlakše je reći – zakoni se namjerno tako pišu samo zato da ih mi građani ne možemo razumjeti. Kada razum ne može prepoznati, identificirati, kontekstualizirati – sve posprema u jednu kantu i nastaje kaos nerazumijevanja. Ali uvijek je bilo lakše sjest’ u kafić, nego ispred knjige. Kažem to s punim pravom jer sam i sama nekada radije “mantala.” Sada mi je žao što sam propustila godine kada mi je mozak najviše apsorbirao i upijao. Ali, nadoknađujem.
Što na sve kažu kolege, što su doma rekli?
Reagirao je HND, a na njihovu inicijativu i IPI -The Global Network for Press Freedom. Šokirani su bili kada su vidjeli jezik koji se koristi i misle da smo jako dobro riješili situaciju. No, vrlo je zabrinjavajuće da se novinari suočavaju s takvom ljutnjom i uvredama, dodaju i da će uputiti upozorenje platformama za slobodu medija Vijeća Europe jer smatraju da je incident bio dovoljno ozbiljan. To će zahtijevati odgovor države – njihov je zaključak.
No, odgovor pravosudnih tijela već je stigao, muškarac je dobio 20 dana zatvorske kazne uvjetno i platio je troškove suđenja.
Reagirale su i brojne kolege. A moja majka, “najbolje bi bilo da ne postoje ove lude mriže” (društvene mreže), otrovano, nema nam spasa, seli u Norvešku. Ćaća nije ni nazvao, kaže da se ja uvik sama javim kad trebam podršku. Poseban vjetar u leđa daje podrška kolega mom radu, ali s druge strane zaprimila sam i prijetnje smrću. Zanimljivo, neke sam prijavila policiji, a potom kad sam obavijestila “junaka” da je prijavljen, automatski je promijenio retoriku. Rekao je da je samo htio stupiti u kontakt sa mnom, a da nije znao način. Pa se sad vi mislite.. Kad se malo bolje sjetim, i ovaj pomalo agresivni gospodin s početka priče rekao mi je da sam slatka i da ja ne moram nositi masku, ali da eto profesorica Markotić mora. Mizoginija, seksizam, prisutni su na svakom koraku. No, ne vrijeđa me to posebno kada je upućeno meni, uvijek imam odgovor i spremna sam reagirati. Ne treba raditi od sebe žrtvu, treba pokazati problem i ući mu u korijen, srž. A ovo jest društveni problem. Bravo za kritičko promišljanje, ali ne budi sirov.
Rođena si u Otrić- Seocu pokraj Ploča. Koliko si vezana za dolinu Neretve, dolaziš li doma, pratiš li što se tamo događa?
Praktički od svoje 18. godine sam u Zagrebu, što me naučilo samostalnosti u životu. Uvijek, kad prilike dopuste, volim otići u svoje rodno mjesto gdje mi žive i roditelji. Oni su mi i dalje primjer svega onoga što ja kao čovjek želim biti. Imam i dvije sestre na koje sam silno ponosna, a imam i nećake i nećakinju, četvero ih. To je tek poseban svijet. Premda volim provoditi vrijeme sa svojom obitelji, svi koji me poznaju znaju i što najviše volim. Biti sama. Svako ljeto otiđem na jedan, dva, tri otoka na 2 tjedna i isključim se iz svakodnevice. Ovo sam se vratila na Lastovo i na Mljet. To su za mene dani sreće. Na Mljetu sam imala susjeda, barba Ivo, on mi je svako jutro donosio domaće pomidore, maslinovo ulje, svježu ribu, išli smo zajedno u grožđe, ali vrane su pojele sav pošip i pričao mi je puno o povijesti tog kraja. Uvijek se nekako vraćao na to kako je nekada bilo drugačije, kako je svaka zemlja bila obrađena i uredna.. Drago mi je da još uvijek postoje mjesta poput Mljeta i generalno cijele Dubrovačko-neretvanske županije, koja je, prema mom mišljenju, još uvijek netaknuti biser ove države. Drugačije se dolje živi, nekad imaš osjećaj da nikoga nije briga za nas, a onda s druge strane pomislim – ma ni ne dolazite doli, samo ćete sve uništiti. Govorim dakako o ovom dijelu gdje ja gravitiram, Dubrovnik je priča za sebe.
Cijeli intervju s Mateom Dominiković pročitajte u novome Moskaru (Dubrovački vjesnik)