Marko Lipovac novi je trener UOTV-a Rogotin koji će pripremati ekipu za Maraton lađa 2021.
Lipovac je rođen 13.11.1986. godine u Slavonskom Brodu. Zamili smo ga da nem se predstavi:
„Moj prvi sport kojim sam se počeo baviti bila je košarka u školi košarke „Brod“. Na treninge sam dolazio 3 mjeseca i nakon toga prestao. 1999. godine me otac upisuje u nogometni klub „Marsonia“ gdje također ostajem 3 mjeseca, a trenirao sam u generaciji sa Mariom Mandžukićem. Ne mogu se pohvaliti da sam bio neka klasa. Stiglo je ljeto, gledao sam sa nogometnog terena brata i prijatelje kako iznose čamce iz hangara i odlaze na Savu i već idući dan „sakrio“ sam se od trenera u hangar kajak-kanu kluba „Marsonia“ te nakon što su nogometaši otišli na trening uzeo sam čamac i krenuo na Savu i to je bio moj početak.
Mlađi brat Ivan u početku je bio brži i uporniji od mene, a brzo je savladao i tehniku veslanja. Naravno prve korake učio nas je otac Miroslav, a već nakon 3. mjeseca treninga vodi nas na prvo natjecanje u Sisak da okusimo kako je to na natjecanju. U kajaku jednosjedu sam osvojio uvjerljivo posljednje mjesto.
- godine dobivamo i prvog službenog trenera Krešimira Krajinu. Odmah smo započeli sa intervalnim treninzima, bilo je zahtjevno i teško s obzirom da se nikada do tada nisam susretao sa nečim sličnim. Nakon završetka školske godine „selim“ se na Savu svaki dan ujutro i poslijepodne što se pokazalo dobrim. Na prvenstvu Hrvatske, svom prvom na kojem sam nastupio osvajam 6. mjesto u kajaku jednosjedu.
2001. godine nastupam u starijoj kategoriji u kajaku jednosjedu i u kajaku dvosjedu sa partnerom Tomislavom Lazarićem. Postajemo prvaci kupa RH, a na prvenstvu države osvajamo 2. mjesto. 2003. godina bila je moja najgora godina, popustio sam sa treninzima, popustio sam u školi, a sve se to odrazilo na rezultat. Na natjecanju u Zagrebu ne uspijevam ući ni u finale utrke kajaka jednosjeda, bio sam razočaran, a dan kasnije u Večernjem listu izlazi članak u kojem otac Miroslav govori kako sumnja u moje mogućnosti. Taj dan, taj članak bio je „klik“, odmah sam se bacio na posao, škola je završila, bio sam na Savi svaki dan i ujutro i poslijepodne pa čak i nedjeljom što znači 14 treninga tjedno. Tada sam dobio i novi čamac, doslovno nisam izlazio iz njega. Sve se isplatilo na prvenstvu države. U kajaku dvosjedu za juniore osvajam 1. mjesto sa Tomislavom Lazarićem što je bio moj prvi naslov prvaka države! Nastupio sam i u kategoriji seniora iako sam bio junior, otac je tada imao 36 godina i bio je u dobrom svakodnevnom treningu pa smo se odlučili napraviti nešto za povijest, zaveslali smo u utrci kao otac i sin, sjedio sam prvi i vodio čamac, otac je odlično pratio i ciljem smo prošli kao drugi, bili smo prezadovoljni i utrkom.
2004. godina, bila je moja godina, postajem prvak tada osnovane Hrvatske kajakaške lige te sam ujedno bio i proglašen najuspješnijim kajakašem juniorom u 2004. godini. Iste godine bilježim uspješno i svoj prvi nastup za reprezentaciju na Međunarodnom natjecanju u Beogradu na kupu Balkana gdje sa partnerom i tadašnjim članom K.K.K. Jarun iz Zagreba Igorom Muždekom osvajam 3. mjesto. A na prvenstvu Hrvatske postajem trostruki prvak države, a ono što me je posebno veselilo to sam postao u kajaku jednosjedu, oborio sam i vlastiti rekord na 500 m, moje vrijeme bilo je 01:49 (1 minuta i 49 sekundi).
2008. godina bila je jedna od mojih najuspješnijih, pobjeđujem na svim utrkama u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini te osvajam ukupno 30 zlatnih medalja, a na prvenstvu Hrvatske postajem trostruki prvak! Iste godine pravimo veliki iskorak u Europu. Kajak dvosjed uveslavam sa Tomislavom Lazarićem, putujemo po Europi i postižemo odlične rezultate. Najbolji je bio u Slovačkoj u Piestanyma gdje osvajamo 2. mjesto iza tadašnjih prvaka Europe Nijemaca. Na međunarodnim regatama u Bochumu (Njemačka), Auronzzo i Mantova (Italija) te Ostrozska Nova Ves (Češka Republika) ulazimo u A-finala i borimo se za medalje. Na europsko prvenstvo u Mađarsku dolazimo nikad spremniji, nikad jači no događa se velika greška u promjeni taktike pred samu utrku i završavamo nastup tek kao 8. u B-finalu odnosno 17. u Europi od ukupno 38 država, bili smo vidno razočarani jer smo vjerovali da možemo u A-finale, jedino pozitivno bilo je izveslano vrijeme 01:32 (1 minuta i 32 sekunde) i samo 2 i pol sekunde zaostatka za prvacima Europe Nijemcima. 2009. godina je bila prekretnica u mojoj karijeri, moj dugogodišnji partner Tomislav Lazarić zbog teške financijske situacije napušta veslanje i odlazi u vojsku profesionalno. Ostajem sam.
Nastupao sam u kajaku jednosjedu, želio sam još veći iskorak u Europu, tako je i bilo, na svim međunarodnim regatama bez problema ulazim u finalne utrke, a na većini njih osvajam i medalje. Dolazi Europsko prvenstvo u Poljskoj (Poznan), cilj je i dalje isti, a to je A-finale koje na kraju izmiče za točno 1 sekundu! 5 čamaca se „naguralo“ unutar jedne sekunde i ja sam bio taj koji je izvisio (tri su išla u finale).Krajem 2010. godine započinjem pripreme za svoju najuspješniju sezonu ikada. Trener je ponovo isti, moj otac Miroslav, grupa se sastojala samo od Lipovaca, otac Miroslav, brat Ivan, bratić Marin i ja. Svakodnevno smo trenirali dva puta i pripremali se na nadolazeću sezonu.
Početkom 2011. brat Ivan dobiva posao i odustaje od daljnjih priprema, nedugo nakon njega bratić Marin dobiva upalu pluća i ja opet ostajem sam. Volja je opet počela padati no „gonio“ sam sam sebe. Nisam imao ništa što bi jedan kajakaš profesionalac trebao imati, bez priprema, sa starim veslom, starim probušenim čamcem, bez vitaminizacije. Putujemo na svjetski kup u Račice (Češka), te godine najjači svjetski kup sa ukupno 64 reprezentacije iz cijeloga svijeta. Bilježim sjajne nastupe i tada sam dokazao sam sebi da vrijedim i da sam pri svjetskom vrhu. Obaram rekorde na 1000 m 03:39 (3 minute i 39 sekundi) što do tada nikome u povijesti Hrvatske nije uspjelo i na 500 m izjednačavam rekord Tomislava Lazarića 01:41 (1 minuta i 41 sekunda), ulazim u B-finale i osvajam 6. mjesto. U lipnju iste godine odlazim na europsko prvenstvo u Beograd, obaram ponovno rekord na 1000 m izveslavši utrku za 03:38 (3 minute i 38 sekundi), ulazim u B-finale olimpijske discipline te osvajam solidno 7. mjesto, a onda dolazi svjetsko prvenstvo i prve kvalifikacije za olimpijske igre u Londonu 2012.Lokacija Szeged (Mađarska), broj država: 96, broj sportaša i sportskih djelatnika 3000, broj navijača: približno 20 000. Jednu malu državu Hrvatsku sam u kajaku predstavljao ja. Na 1000m izveslavam utrku života, ulazim u polufinale i ponovno obaram rekord, ovoga puta vrijeme je pokazivalo sjajnih 03:36 (3 minute i 36 sekundi) bio sam presretan, a tim više što su iza mene ostale velike države poput Amerike, Rusije, Kine, Japana, Nizozemske, Švicarske, Brazila, Argentine i dr… doveslao sam među 20 najboljih kajakaša svijeta od ukupno 96 njih koje su nastupile. Bilo je to najjače i najmasovnije svjetsko prvenstvo u povijesti kajaka i kanua ikada, a ja sam imao tu čast nastupiti na njemu, pošto je prvih 8 izborilo normu za Olimpijske igre, ostalo je nas 8 iz Europe koji to nismo, vidio sam tu svoju priliku i započinjem pripreme za nove kvalifikacije ujedno i posljednje za olimpijske igre u Londonu.
Znao sam da me čeka težak posao, ali i činjenica da bez većih ulaganja nemam nikakve šanse za normu. Tada dolazi do razilaženja u razmišljanju sa upravom K.K.K. Marsonia i nakon 13 godina napuštam klub. Potpisujem za K.K.K. Oriolik iz susjednog Slavonskog Kobaša.
Početkom 2012. godine boravim ukupno 70 dana u Turskoj na pripremama sa reprezentativcima Srbije. Bile su to moje najteže pripreme u životu, treniralo se oko 7 sati na dan u grupi sa najboljim kajakašima svijeta (Zorić, Holpert, Aleksić. Stanojević, Pajić…)
U travnju na prvom kontrolnom mjerenju potvrđujem da sam u sjajnoj formi, u tako rano doba godine izveslavam 03:39 (tri minute i trideset i devet sekundi) što još nikada u povijesti Hrvatskog kajaka nitko nije uspio. Ostalo je još mjesec dana do kvalifikacija za Olimpijadu, pucam od snage i ide mi sve bolje. Došao je taj dan i odlazim u Poljsku (Poznan) spreman. No tamo sam doživio veliko razočarenje te odveslao najgoru utrku svoga života… podbacio sam i nisam uspio ući ni u finale već svoj nastup završavam kao šestoplasirani u polufinalu. Valovi su bili i do pola metra visine, puhao je vjetar 20km na sat, veliki dio reprezentacija doživio je prevrnuće i šok na utrci, time im je potonuo san o olimpijadi kao i meni kojeg su „pokopali“ valovi i jak vjetar. Mnogo vrhunskih kajakaša nije prošao ni kvalifikacijsku utrku već su odustajali, svi smo bili jednakog mišljenja, uvjeti su bili neregularni i ovo natjecanje je moralo biti odgođeno! Nakon što su se strasti slegnule slobodno mogu reći da sam postigao dobar rezultat, jedan od najboljih rezultata u povijesti grada, točnije bio sam kandidat za odlazak na olimpijske igre.Iste godine u Zagrebu se održava Europsko prvenstvo gdje nastupam u jednosjedu. Opet ostajem kratak za A-finale, sa petim mjestom polufinala pripada mi ulazak u B-finale gdje na kraju ciljem prolazim kao peti (14-i kajakaš Europe od ukupno 38 država). Nastupio sam i u A-finalu kajaka jednosjeda na 5km gdje ciljem prolazim kao 12-i kajakaš Europe.
Klubu sam donio najveći broj bodova kojima sam doprinosio osvajanju brojnih ekipnih naslova prvaka države 2007, 2008, 2009, 2010. i 2011. Za reprezentaciju države sakupio sam ukupno 36 nastupa, a u karijeri sam osvojio 29 pojedinačnih naslova prvaka države, oborio mnoge rekorde. Broj osvojenih medalja u karijeri je premašio brojku od 300 medalja od čega su većina zlatnog sjaja. Višestruko sam nagrađivan od lokalnih zajednica sporta, grada i županije. 5 godina zaredom sam proglašavan najuspješnijim sportašem Brodsko-posavske županije uz to sam i 3 puta bio najuspješniji sportaš grada Slavonskog Broda, županija Brodsko-posavska me je nagradila Zlatnom kovanicom za izuzetan doprinos u promicanju sporta. Grad Slavonski Brod nagradio me je nagradom Štit Berislavića za izuzetan doprinos u promicanju sporta.
Od 2012. godine nastupam za kajak kanu klub “Olimpik” gdje sam i trener mlađih dobnih uzrasta. Svoje prve rezultate sam počeo postizati 4 godine kasnije kada je ekipa koju sam trenirao postala kadetski i juniorski ekipni prvak Hrvatske. Za reprezentaciju Hrvatske moji sportaši su dogurali do A finala na Turniru olimpijskih nada i to u sezonama 2016/2017., 2017/2018. i 2018/2019. od kojih najbolji rezultat postiže ženska posada Leona Pavlešin-Antonela Orkić koje osvajaju 6. mjesto u A finalu.
Krajem 2018. godine ponovo dolazi do “buđenja sile”. Na poticaj bivšeg svjetskog prvaka Ivana Šabjana počinjem pripreme za narednu sezonu. Zacrtao sam si jasne ciljeve i ništa me nije moglo spriječiti u ostvarivanju istih. Po prvi puta u karijeri pripremam sprint na 200 m. Vrlo brzo sam se vratio u formu, dostigao veću snagu i brzinu nego ikada prije te tako pokazao sebi i svima kako je uz dobru volju sve moguće. Vratio sam se u reprezentaciju Hrvatske, nastupio u Szegedu na svjetskom prvenstvu i kvalifikacijama za Olimpijske igre no ovaj puta brojka država i sportaša sudionika je oborila sve rekorde! 1500 sportaša iz čak 101 države svijeta! Ostvarujem plasman u C finale na 200 m gdje osvajam 8. mjesto. Na prvenstvu Hrvatske osvajam prvo mjesto u kajaku jednosjedu na 200 m uz najbrže izveslano vrijeme 00:35,900“