Razmatranje bih počeo državničkim istupima hrvatskog političkog vrha. Naime, Hrvatska i Bosna i Hercegovina je toliko isprepletena da bi bilo šteta ne razmotriti te uvijek kontroverzne odnose političkih elita Hrvatske i BIH.
Trenutni hrvatski predsjednik, Milanović, u maniri pravog suverenista, na tragu političkog djelovanja prvog predsjednika Hrvatske, Tuđmana, pozvao je na „obavjesni razgovor“ ili bolje rečeno na „konzultacije“ predstavnika Srba u Bosni i Hercegovini, Milorada Dodika, kako bi mu ovaj pobliže objasnio „neprilike“ u toj zemlji. sve u cilju kakvog-takvog rješavanja pitanja izbornog zakona u BIH koji bi jamčio biranje politički legitimnog predstavnika Hrvata u toj susjednoj državi. Susretu je prisustvovao i hrvatski premijer. Nakon tog razgovora, naravno po ustaljenom obrascu, na noge se digao cijeli bošnjački vrh u BIH i tzv. hrvatski predstavnik u BIH, optužujući Hrvate i Srbe za suradnju na štetu Bošnjaka. Opravdavajući to parolom da njih nitko ništa ne pita. Kao da itko pita Hrvate u BIH tko će im biti legitimni predstavnik u vlasti BIH. Naime, ono što je zanimljivo, nakon tog sastanka kao da je „BIH virus stalnog prepucavanja“ ušao u hrvatki politički vrh, pa sukladno tome, premijer i predsjednik zaoštravali su retoriku dan za danom jedan prema drugome.
Nije prošlo tjedan dva nakon susreta Dodika sa premijerom i predsjednikom Republike Hrvatske, dolazi do onog drugog, naravno očekivanog susreta uvrijeđenog predstavnika Bošnjaka (Bakir Izetbegović) sa premijerom Plenkovićem. Razlika od prethodnog susreta je ta, da se bošnjački predstavnik uvelike uvrijedio zbog prethodnih izjava Milanovića pa se u skladu s time nije sastao s njim nego samo, s uvijek diplomatski nastrojenim, premijerom Plenkovićem. Izetbegoviću je Milanović tobože preekstreman, nacionalist, itd, tako da kava sa Milanovićem na Pantovčaku ne dolazi u obzir, dok je „kahva“ s Erdoganom uvijek prihvatljiva.
Pravo je pitanje koga predstavlja ovaj treći predstavnik u BIH. Naravno riječ je o Željku Komšiću. On je ponosan da predstavlja građane Bosne i Hercegovine. Zanimljiva teza, predstavlja 3 % stanovništva. Ako bi se držali te činjenice, onda tko predstavlja konstitutivan narod, Hrvate, kojih je nešto više od 15 %? Ukoliko on misli kako predstavlja sve građane BIH, a pod time misli i na konstitutivne narode, onda su suvišna ostala dva predstavnika konstitutivnih naroda. Ako želi na taj način predstavljati sve stanovnike BIH, zašto je izabran isključivo bošnjačkim glasovima. To je i glavni razlog zbog čega ga službeni Zagreb ignorira.
U isto vrijeme dok traju razgovori svih predstavnika naroda u BIH, bez ovog samozvanog predstavnika svih građana u BIH (Komšić) i hrvatskog političkog vrha, u Hrvatskoj se odvija afera Janaf. Afera čiji je intezitet rastao iz dana u dan i sve veći broj uglednika hrvatskog javnog prostora se vezao uz nju. Pararelno s vijestima o sve većem broju upetljanih u aferu, predsjednik Milanović zabavlja naciju sa svojim verbalnim vratolomijama i čini se kako uživa u tome.
Milanović kao da pokušava naštetiti lijevom političkom spektru u Hrvatskoj pa saborske zastupnice Puljak i Orešković naziva samodopadnim narikačama. Njegova izjava itekako podiže prašinu, a umjesto štete, on podiže rejting „narikačama“ jer ga one same sebi ne znaju podići pa su se poslužile Milanovićem.
Plenković, briselski „As“, lagano amortizira bilo kakve prozivke sa bilo kojeg političkog spektra pa tako i Milanovićeve. Išao je toliko visoko da čak i američkom veleposlaniku Pompeu docira kako se Kina više trudi pridobiti Hrvatsku nego što to radi Amerika, nakon što se američkom predstavniku činilo kako Hrvatska „previše“ posluje s Kinom. Naravno, Plenković to objašnjava Pompeu diplomatskim riječnikom, dok je Milanović više za uličarski retorički stil, pa naglašava da je Pompeo došao Hrvatskoj „uvaliti“ avione koje trebamo kupiti baš od njih. Sve skupa me podsjeća na devedesete i Tuđmanovu eru. Najprije Milanović se zalaže za BIH Hrvate dok Plenković žonglira sa Amerikancima.
I dalje traje tzv „Kovačevićeva kafanska afera“i dalje se provlači medijima, naime riječ je o nekakvim milijunima kuna o kojima nitko ništa ne zna. O milijunskim aferama ne bih trošio riječi, ovo je Hrvatska, pa ćemo se držati „samodopadnih narikača“ i ekstravagandne političke retorike.
Dok svi hrvatski i svijetski mediji obavještavaju o stanju i oporavku Donalda Trumpa nakon što mu je otkrivena zaraza korona virusom, nekako uvijek u vijestima isplivaju verbalni istupi hrvatskog predsjednika. Sudeći po vijestima stječe se dojam kako se Milanović utrkuje sa Trumpom za medijski prostor u Hrvatskoj. Naime Trump zahtijeva izlazak iz bolnice kako bi odradio kampanju za predsjedničke izbore koja je u punom jeku, dok se Milanović još nije ni odmorio od kampanje a kao da mu to nitko nije rekao pa i dalje udara svim sredstvima po svemu i svakom, a kad je on u pitanju čudno bi bilo da je drugačije.
I kad pomisliš kako bi sadašnji predsjednik trebao odmoriti, kao što on to najbolje zna, on kreće u daljnju ofanzivu. Ovog puta na Žarka Puhovskog, političkog analitičara i umirovljenog profesora, koji tu i tamo kritizira predsjednikov javni istup. Naime, predsjednik ga napada kako je ovaj druker koji je svjedočio protiv mladih prvaka Hrvatskog proljeća (Budiša, Čičak itd.). Puhovski mu vraća time što mu pripisuje paniku ili nekakvi drugi psihički poremećaj.
Nekako kao u sijeni milanovićevih istupa, Peđa Grbin osvaja vlast u Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske. Potencijalni košarkaš koji to više nije, preuzima vruću stolicu od dotadašnjeg neuvjerljivog Bernardića i v.d. predsjednika Komadine. Grbin ima određenu mladost i iskustvo, a dušu i srce je pokazao pjevajući Thompsona u kavani. Stranački kolege mu to ne uzimaju za zlo zbog utjecaja alkohola, a moguće je i da se domoljublje budi kod članova Partije, a za to nikad nije kasno, pogledajte samo Milanovića.
Tomislav Pervan, magistar povijesti, Brist