Današnji je životni stil suvremenog čovjeka potpuno pogrešan u mnogim aspektima: umjesto da se krećemo stalno sjedimo: umjesto da se družimo, izolirani smo: umjesto da pomažemo jedni drugima, mnogi gledaju samo sebe, umjesto zdrave, neprerađene prehrane većina ljudi konzumira prerađenu hranu: umjesto da zdravlje potražimo prirodnim načinom života i jačanja imunološkog sustava, tražimo ga u „lijekovima“ i cjepivima. Stoga nije ni čudo da se životni vijek čovjeka počeo smanjivati i da ljudi nikada nisu bili toliko bolesni i debeli kao danas.
Ako tako malo pažnje čovjek posvećuje sebi, nije nikakvo iznenađenje da ne vodi brigu o sreći onih koji ga okružuju, već naprotiv svoja zadovoljstva traži upravo na nesreći drugih, uvjeravajući sebe da ih tako „nadvisuje“ i da na to ima pravo.
Sve je, Gospodine, u tvojoj volji, nitko joj se ne može oprijeti
„Bijaše neko domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova“. (Mt.21.33.).
Vinogradari moraju biti svjesni svoje uloge. Oni su samo najamnici, upravitelji, a ne vlasnici, i tako se moraju ponašati.
Ovo je poruka i za nas. Nismo mi vladari dobara ovoga svijeta, niti vlastitog života, a još manje tuđeg života. Vladar je samo Bog. Čovjek je upravitelj i ništa više! Upitajmo se kakav je naš stav prema životu i dobrima ovoga svijeta.
Izrecimo svoju iskrenu molitvu: Sve je, Gospodine, u tvojoj volji, nitko joj se ne može oprijeti. Ti si sve stvorio – nebo i zemlju, cijeli svemir. Ti si Gospodar svega.
Brižljiva Božja ljubav prati čovjeka na njegovu životnom putu. Na žalost, on to često ne zapaža i ne uzvraća uzdarjem.
Ističe se Božja zauzetost za čovjeka, te naglašava čovjekova obveza da mu odgovori donoseći očekivane plodove. Bez toga čovjeku prijeti: „Zato će se oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove“. (Mt.21.43.).
O Bože, kako često susrećemo ucviljene roditelje koji neutješno govore: „Sve sam mu dao, sve za njega učinio, omogućio mu najbolje uvjete za život, za školovanje, a od njega ništa. Mome razočaranju, mojoj tuzi nema mjere. Stalno se pitam gdje sam pogriješio, što sam još trebao učiniti?
Pitanja, samo pitanja bez odgovora, bez popravka. Žali Bože vremena i truda. Ništa mi nije bilo teško za njih se žrtvovati, ali sad sam shrvan uviđajući da je sve to bilo uzalud.. Tužna je i pomisao na monolog ucviljenih roditelja.
Davno je slično zborio prorok Izaija: Bog pita samog sebe: „Što još mogoh učiniti za svoj vinograd, a da nisam učinio? Nadah se da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izrodi?!“. (Iz.5.4.).
Nijedan trud koji plodove donosi, nije težak. Težak je onaj nakon kojeg moraš ustvrditi: žali Bože truda i izgubljenog vremena!
„Pokaži mi,Gospodine, putove svoje, nauči me svojim stazama!“
Apostol Pavao nas upozorava u poslanici Filipljanima: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu-molitvom i praštanjem, sa zahvaljivanjem-očitujte svoje molbe Bogu. I Bog mira koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu“. (Fil.4.6-7).
Sebičan čovjek teško primjećuje Bože darove. Jako je sklon jadikovanju. Lako primjećuje da mu nešto nedostaje, a teško zapaža ono što je pozitivno, što već ima, jer mu se to čini normalnim. Nije svjestan dara. Svijest dara čini da se smatramo samo čuvarima, a ne njegovim vlasnicima. Svijest dara znak je zahvalnosti. Nezreo čovjek misli da mu sve pripada, da on mora uvijek biti u središtu pažnje, da „svi moraju plesati kako on svira“. Upitaj se kakva je tvoja sposobnost vrednovanja dara?
Današnje evanđelje od čovjeka traži produktivnost. Ljenčarenje može tu i tamo umaći ljudskoj kontroli. Božjoj pak nikako. Bog ne „plaća svake subote“. Doći će vrijeme polaganja računa.
Sv. Ivana Arška, svjestan toga, rekla je: „Napuštajući ovaj svijet nemojte se brinuti samo za to da budete dobri, nego nastojte ostaviti ovaj svijet dobrim!“.
Ako želimo donositi plodove, trebamo biti duboko ukorijenjeni u Krista. Jer, tko zajedno s njime ne sabire, taj rasiplje! Da nam se to ne bi dogodilo, trebamo moliti Boga riječima pripjevnog psalma: „Pokaži mi,Gospodine, putove svoje, nauči me svojim stazama! Istinom me svojom vodi i pouči me jer ti si Bog, moj Spasitelj!“.
Bog je zabrinut za svoj vinograd, za svoju svojinu. Muči ga to što radnici progone njegove izaslanike koji dolaze ubirati plod. Ona se odnosi jednako na prošlost, ali i na budućnost, a to je smrt njegova Sina Isusa Krista. Novi Božji vinograd je Kristova Crkva. Bog se nada obilnim i trajnim plodovima.
„Kamen što ga odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni“. (Ps.118.2.). Božja milost nas ne oslobađa odgovornosti, ne dopušta da se poigravamo njegovom dobrotom! Od nas se ne očekuju čudesa i veličanstvena djela, već svakidašnji plodovi kršćanskog života: ljudske vrline natopljene milošću, ljubavlju, vjerom i nadom. Bog ne traži više od onoga što svaki vinogradar zahtjeva od svog vinograda: da rodi grožđem i ništa više.
Apostol Pavao ovako komentira kršćanske plodove Božjeg vinograda: „Uostalom braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno: je li što krepost, je li što pohvala – to neka vam je na srcu! Bog mira bit će s vama!. (Fil.4.8.).
Sveta Tereza Avilska tumači ovaj tekst: „Ljudi, koji stvarno ljube Boga vole sve ono što je dobro, vole stvarno istinu i stvari koje zaslužuju ljubav“.
Sveti Franjo Saleški kaže: „Ne treba se prisiljavati na velika djela“. Uči nas da ne preskačemo svoju narav i da je ne opterećujemo, nego da je poboljšavamo. Trebamo malenim koracima, malenim udarcima krila, krenuti prema nebu. Poput goluba, ako već ne možemo poput orla. Svetost je malena porcija. Korak je korak. Tako možemo bez velikog napora napredovati“. (Worte der Freude).