Snažne su, jake i poučne Isusove prispodobe. Počujmo onu iz današnjeg bogoslužja o dva sina: „Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvom i reče: „Sinko, hajde danas na posao u vinograd!“. On odgovori: „Neću!“. No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugom pa mu reče isto tako. A on odgovori: „Evo me, gospodaru!“ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?“. Kažu: „Onaj prvi“. Na to će im Isus“: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!“. (Mt.21.28-31).
Umjesto da se čudimo odgovorima i postupcima sinova, radije razmislimo o svojim postupcima.
„Oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi“
Zar nismo kod krštenja rekli da se odričemo Sotone i svih djela njegovih i svega sjaja njegova? A istovremeno se priklanjamo njemu i njegovu sjaju u ovome svijetu! Rekli smo da vjerujemo u Boga Oca svemogućega i Sina njegova Isusa Krista, i u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, a zapravo često vjerujemo u moći i bogove ovoga svijeta i više puta se stidimo svoga kršćanstva i svoje Crkve?! Roditelji su, donijevši svoju djecu na krštenje, nakon što im je svećenik rekao: „Vi tražite krštenje za svoju djecu. Time se obvezujete da ih odgajate u vjeri, kako bi živjeli prema Božjim zapovijedima i ljubili svoga bližnjega. Jeste li toga svjesni?“ – odgovorili: „Jesmo!“. A nakon toga jesmo, događa se, da umjesto roditelja djecu odgaja ulica, a od obećanja nema ništa. Isti roditelji došli su u crkvu sa svojim djetetom za Prvu pričest i Krizmu, da bi na izvana pokazali kako im je stalo do snage i okrjepe Božje i do kršćanskog svjedočanstva njihove djece. To su zajedno s djecom pred Bogom očitovali i obećali, da bi nakon toga posve napustili Crkvu i potiho iz nje izišli. Javit će se, eventualno, opet prije ženidbe, da bi se svečano vjenčali, ali ne i zato da bi potom i kršćanski živjeli. Svećenik, kod vjenčanja pita: „Jeste li ovamo došli bez prisile da potpuno slobodno sklopite ženidbu?“. Oni odgovore: „Jesmo!“. Zatim ih pita: „Jeste li spremni da se za svega svog života uzajamno ljubite i štujete?“. Odgovoriše: „Jesmo!“ – da bi se odmah drugi dan počeli svađati i prezirati. Svećenik ih je pitao: „Jeste li spremni od Boga primiti djecu i odgajati ih po zakonu Krista i njegove Crkve?“. Opet odgovoriše: „Jesmo!“. Da bi za koji mjesec rekli i poslije stalno govorili: „Što će nam djeca?“. I rastave su česte!
Tužno-bolno je sve to. Pitanja naviru: Kako, zašto, dokle, čemu to vodi. Gdje su krivci za takovo stanje? Ne krivimo druge. Tražimo ih u svojim redovima. Olako se dijele sveti sakramenti. Zaboravlja se na Isusovu besjedu: „Ne bacajte biserje pred svinje!“.
Za to tužno stanje veliku odgovornost snose duhovni pastiri koji olako dijele svete sakramente bojeći se da će „prijeći u drugi tabor“. Tužno, zar ne?
Vidimo da odgovornije postupaju sportska, umjetnička i glazbena društva koja dobro paze koga će primiti u svoje redove. Procjenjuje se talent, volja, spremnost i ljubav kandidata.
Svi smo mi suodgovorni za zlo koje se širi. „Oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi“. (Ez.18.2.).
Prorok Ezekijel nas upozorava kako je opasno svaljivati krivnju na drugoga, a ne vidjeti svoje vlastite propuste. Svatko mora paziti da ne skrene s pravog životnog puta.
Desni razbojnik kojem je Isus rekao: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ (Lk.23.43.), jasno nam pokazuje da za obraćenje nikada nije kasno. Ono se treba dogoditi u nama. Božja ljubav samo čeka riječi pokajanja.
„U poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe“
Ako se utopljenik i slamke hvata, zašto bi mu bilo teško prihvatiti pruženu Isusovu ruku. Ne ispuštaj je. To je garancija spasenja.
Zajednica u kojoj živiš ti mora biti potpora. O tome sv. Pavao piše Filipljanima: „Složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite: nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe“. (Fil. 2.2-3).
Svaki je čovjek osobno odgovoran pred Bogom i Crkvom za svoje odluke i djela, koja su posljedica tih odluka. Te se odluke mogu iznenadno mijenjati, a s njima i čovjekova djela. Moli Boga za ustrajnost na putu spasenja.
Čudan je i nepredvidljiv ljudski život. Događa se da nadareno dijete – „čudo od djeteta“, postaje veliki glazbenik, kao što je bio slučaj s Mozartom. No, ako se talent ne gaji, što onda vrijedi da je netko rođen kao „čudo od djeteta“.
Zahvali Bogu i roditeljima na daru vjere – daru kojeg treba čuvati i njegovati. Ljudi na rubu, carinici grešnici, otvorena srca i uma slušali su Božju riječ, mijenjali svoj stil života i ulazili su tako na put spasenja, i to prije onih koji su sebe smatrali glavarima Božjeg naroda i „pravednicima“.
Upravo tu stvarnost Isus nastoji približiti prispodobom o dva sina. Ali, uzalud. Oni to ne žele shvatiti. Isusova je pouka jasna. Za njeno neshvaćanje potrebna je sljepoća uma i okorjelo srce.
Sin „pobunjenik“ u prvi mah ne želi izvršiti očevu volju. No, ipak se predomislio, pokajao i otišao na posao. Potpuno drugačije se ponaša drugi sin. On radi po svome i nije poslušan.
Prvi sin izgleda da je bio prkosan, čak i bezobrazan, ali je u duši drugačiji i vrši očevu volju. Drugi sin izgleda marljiv, ali je u stvari prava ulizica. Njegova djela su suprotna od riječi. Nalik je kokoši koja kokodače, ali ne nosi jaja.
Kroz povijest su mnogi Kristovi protivnici postali njegovi odlučni sljedbenici i štovatelji. Na primjer spomenimo Charlesa de Foucaulda. Povijest poznaje i negativne obrate.
Ne treba ići daleko u povijest. Tu blizu, prisjetit ćeš se djece koja su puno obećavala i razočarala svoje voljene. Ima i obrnutih primjera.
Tko i „nosi na duši?“. Pogledaj sebe. Ako ne možeš pomoći, nemoj odnemoći. Možda i mi naočigled služimo Gospodinu, dok u dubini srca vršimo svoju volju i tražimo sebe, misleći da je sve u redu. Tako smo nalik starozavjetnim pismoznancima.
Primjer vjernog sina je sam Isus Krist, poslušan Očevoj volji sve do smrti na križu. Ne traži drugih primjera.
Svoju mudrost pokaži mijenjajući svoje loše navike, loše stavove, loše ponašanje!