Svi mi volimo šetnju u prirodi na svježem zraku. Među nama ima posebnih zaljubljenika planinskih vrhunaca, koji izmuče tijelo, a dušu ispunjaju vedrinom, optimizmom, te vjerom u beskrajnu ljepotu i moć Tvorca svega vidljivog i nevidljivog.
Govore nam da ni jedan trud nije prevelik za radost koja te ispuni osvajanjem željenih vrhunaca. Usponi su različiti. Vrsni penjači biraju ponajteže staze, kao što je to radio naš poznati alpinist Stipe Božić.
Ne stoj „prekriženih ruku“. Dobro procijeni svoju snagu i hrabro kreni prema svom vrhuncu. Za kršćanina je najplodonosniji Kristov put. Staza je njegova teška, ali je pobjednička. Bez truda ne vre ruda. Bez muke nema nauke. Nema „kruha bez motike“.
Božja ljubav daje snagu za vršenje poslanja
O Bože, na kolike su sve načine naši stari nastojali u svoje potomstvo usaditi smisao za žrtvu i ljubav prema životu?
Današnja liturgijska čitanja ističu radikalizam kršćanskog poziva. Gospodin jamči svoju potporu svima koji su se odazvali njegovu pozivu. No, to ne znači da će biti oslobođeni svih poteškoća. Dapače, one će se zbog toga i povećavati, kao što je bilo u slučaju proroka Jeremije.
Sportaši se svakim danom izlažu sve većim naporima spremajući se za natjecanje. Znao je Jeremija kolika je čast biti prorok, ali očekuje neshvaćanje, poteškoće, a i opasnosti po život. Bio je u napasti da klone i odustane od puta , ali postaje svjestan da ga je „zahvatila Božja ljubav“, koja ga prati u svim zgodama i nezgodama, te nastavlja svoj put. „Sa mnom je Jahve kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće me nadvladati“. (Jer.20.11.).
Svaki će kršćanin, po primjeru proroka Jeremije, u Božjoj milosti pronaći snagu za vršenje njemu određenog poslanja, bez obzira na žrtvu.
„Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga!“. (Mt.16.25.).
Biblija nas uči da je život borba. Treba se boriti, ne smije se sustati, a pogotovo ne dezertirati, pobjeći s borilišta, pogotovo ne s onoga o kojem ovisi spasenje.
Ustrajnost u nauku, u sportu, u radu, u prijateljstvu, u vjeri, donosi obilat rod. Lijepo je odabrati dobar-ispravan put, ali na njemu treba ustrajati bez obzira na poteškoće koje nas očekuju, imajući na umu da je put k uspjehu češće posut trnjem nego ružama.
Imajući to na pameti bit će nam jasnije zašto je Isus tako oštro ukorio Petra koji ga je pokušao odgovoriti od puta žrtve i križa. Petar se vodio svojim, a ne Isusovim mjerilom, te je zaslužio oštar ukor: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan su mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“. (Mt.16.23.). Iz snage ovih riječi izbija njihova važnost.
Sveti Pavao nas opominje: „Ne suobličujte se ovom svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabrati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“. (Rim.12.2.).
Ne voli Bog „polovičnjake“, koji bi „sjedili na dvije stolice“, one koji mu poklanjaju „mrvice“ svoje djelatnosti. Trebali bi mu predati cijeli život kao znak pravog bogoslužja. Trebali bismo se posvetiti traženju njegove volje, oslobađajući se prilagodbe ovoga svijeta.
„Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slaviti“
Imajmo stalno na umu Petrovu vjeroispovijest kod Cezareje Filipove: „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“, te Isusovo obećanje: „Ti si Petar-Stijena i Pomazanik… na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“. (Mt.16.17.).
Isus objašnjava svojim učenicima kako mora poći u Jeruzalem gdje ga čeka patnja, nerazumijevanje, osuda i križ, smrt, ali nakon svega uskrsnuće. Slabo su ga učenici razumjeli.
Što ti misliš o Kristovoj ljubavi Križa? I za tebe ga je nosio. Kako reagiraš kad te netko pokušava skrenuti s pravog puta? Da li si došao u napast kako bi nekoga skrenuo s pravog puta radi nekih sebičnih, časovitih interesa? Postavi stvari na svoje mjesto i tako postupaj. Ne moja, nego tvoja volja neka se vrši, Gospode.
Vjera i život idu „ruku po ruku“, a to znači i ovo: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom!“.
Danas je filozofija užitka i dobitka postala „nova mudrost i novo evanđelje“, ali to ne usrećuje čovjeka. I to je jedan od razloga neobične Isusove reakcije.
Križ postaje štap na koji se naslanjamo na životnom putu, postaje ključ koji otvara vrata zatvorene ljudske boli, postaje mudrost koja uzvisuje.
„Izgubiti život“ poradi Isusa znači suzbijati u sebi sve ono što se kosi s njegovim zakonima, s njegovom voljom i njegovim planom. To znači osloniti se na evanđelje koje proširuje čovjekovu sposobnost za ljubav i služenje.
Kršćanin, kojega je oduševio Isus, ne boji se nikoga i ničega. Upravo tamo gdje ovozemaljska stvarnost vidi svoj kraj, a to su križ i smrt, tamo, na tome graničnom dodiru, počinje novi život.
Naš oslonac mora biti Bog, a ne bilo koja ovozemaljska snaga. „O Bože, žeže tvoja riječ!“, zapisao je naš hrvatski pjesnik Tin Ujević, u svojoj Svakidašnjoj jadikovki.
Čovjek je najsretniji kad u svom životi ispuni volju Božju. Stoga s psalmistom možemo uzviknuti: „O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim: tebe žeđa duša moja: tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna“. (Ps.63.2.). „Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slaviti“. (Ps.63.4.).
Govor je to o neuništivoj nadi, koju Bog u svojoj ljubavi daje čovjeku koji je voljan vršiti njegovu volju.
Teško je shvatiti Kristovu „pobjedu u porazu“, ni dobitka života kroz umiranje.
Upamti! To je Božja, a ne ljudska logika „dobitna Božja kombinacija“. Znaš kome vjeruješ i u što ulažeš.