Prije prve jesenske utakmice na igralištu Jadrana Luka Ploče upriličena je mala svečanost na kojoj se od aktivnog igranja nakon više od 20 godina i službeno odigranih preko 350 utakmica za seniorsku momčad oprostio Goran Barbir. Tom prigodom Petrit Dulaj, športski direktor kluba uručio mu je prigodan dar “uokviren broj 4” po kojem je bio prepoznatljiv sve ove godine. Svojim lucidnim igrama bio je nagrađivan pljeskom gledatelja i vjernih “Trlilula” a njegovi dalekometni udarci iz igre ili slobodnih udaraca donosili su vrijedne bodove plavima sa ušća Neretve.
Ovo je bila prigoda da nam otkrije svoje početke, sa 7.godina je počeo kao i svi njegovi vršnjaci te prošao sve uzrasne kategorije do nastavka školovanja u Zagrebu.
– Kako si se snašao u Zagrebu i da li si nastavio igrati?
Po dolasku u Zagreb igrao sam za Zagreb, zatim Vrapče, onda Tekstilac i na kraju za Trešnjevku. Posljednje tri momčadi su bile u nižem rangu natjecanja.
– Za nešto više od 20 godina aktivnog igranja ostao si vjeran plavom Jadranovom dresu. Zašto?
U prvom redu bio sam kod kuće, zatim radosne i tužne trenutke kroz sve ove godine dijelio sam sa igračima koji se dobro poznajemo.
– Da li je bilo poziva od drugih klubova kroz igračku karijeru?
Mnogo ranije bilo je poziva od Neretvanca, Neretve i još nekih klubova ali ostao sam vjeran Pločama.
– U Jadranu si igrao na kojem mjestu?
Po vokaciji sam bio stoper ali po potrebi znao sam uskočiti na druga mjesta u momčadi, često sam znao igrati lijevog bočnog.
– Gdje se vidiš sutra?
Sigurno se ne vidim u nogometu, jednostavno došlo je do zasićenja i sada se posvećujem svojoj privatnosti.
Na kraju, što za kraj poželjeti poželjeti Goranu, koji je znao biti i „katica za sve“, već dobro zdravlje i uspjeh u daljnjem životu, a mi ćemo pamtiti njegove dobre igre.
Piše i slike: Branko Kulidžan