Očarani smo ljepotom hramova nekršćanskih religija, dostojanstvom njihovih službenika, vjernošću vjerskih pripadnika punih vjere i predanja u Boga Stvoritelja i Svedržitelja.
Ispunja se dalekovidnost i vapaj psalmiste: „Neka te slave narodi, Bože, svi narodi neka te slave! Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas, obasjao nas licem svojim, da bi sva zemlja upoznala putove tvoje, svi puci tvoje spasenje!“. (Ps. 67.1-3).
Imajući sve to u vidu, ostaje nam zagonetna Isusova besjeda ženi Kanaanki koja mu se obraća vičući: „Smiluj mi se Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!“. Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: „Udovolji joj jer viče za nama“. On odgovori: „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova“. (Mt. 15.21-24).
Ljubav Božja „se ne troši“ jer On je sama ljubav
Teško shvatljivo! Svjesni svojih slabosti i grešnosti – svoje nemoći: svi zajedno ponovimo: „Smiluj nam se Gospodine, Sine Davidov!… Tko traži, nalazi – tko kuca otvorit će mu se – tko moli bit će uslišan. Neka se vesele i kliču narodi jer sudiš pucima pravedno i narode vodiš na zemlji.
Prvo čitanje današnjeg bogoslužja iz knjige proroka Izaije suočava nas s Božjim planom spasenja svih ljudi. Dok se židovski narod nalazio u babilonskom progonstvu, prorok Izaija ohrabruje svoj narod. Objavljuje im da se njihov preporod neće dogoditi obnavljanjem materijalnog hrama, već po vjeri i prihvaćanju Gospodina, unutarnjim štovanjem autentičnom pobožnošću i iskrenom poslušnošću njegovoj riječi.
Prorok naglašava angažiranost vjere koja se pretvara u „služenje Bogu i ljudima“, iz ljubavi prema njemu. Naglašava važnost bogoslužja koje je konkretan izraz vjere i vjernosti savezu.
Ne posjeduje Bog „ograničenu količinu milosti“ koja bi se trošila – umanjivala dijeljenjem, te ga to ne priječi da je obilato dijeli svima koji ga zaištu. Bog, koliko god dijelio, milosti neće nedostajati sljedećim moliteljima koji mu se utječu za pomoć.
Ljubav Božja „se ne troši“, jer On je sama ljubav, i ne može sebe zanijekati uskraćujući je moliteljima. Sve nas to potiče na naše služenje braći ljudima u svako doba i na svakom mjestu.
Za Židove, pa i za Isusa žena Kanaanka je „tuđinka“, poganka. Upravo zbog toga je njezin stav još više zadivio Isusa te joj ispunja prošnju. Žena nije sustala, ustrajala je u svojoj molbi: „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta! Nakon tako predane i ustrajne molbe, što je drugo preostalo Isusu već da joj kaže: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš“. I ozdravi joj kći toga časa.
O, kako bi nam bila potrebna vjera ove žene? Često se susrećemo s „pravovjernicima“ koji očekuju da im Bog obilato naplati neko njihovo dobro djelo, pa ako po njihovu mišljenju nisu „dovoljno nagrađeni“, lako se odriču Boga koji nije „adekvatno nagradio njihova dobročinstva“. Prava vjera nas prati protiv svake nade.
U zbornoj molitvi smo se obraćali Bogu koji je onima koji ga ljube pripravio „neviđena dobra“. Time smo Boga pretvorili „u dobrostojećeg poštenog poslodavca koji obilato nagrađuje svoje radnike. A što je s ostalima? Teško je to shvatiti.
Spašava nas milost Isusa Krista i naša suradnja s njime
Svjedoci smo kolone ljudi koji strpljivo pred caritasovim uredima čekaju da im se dodijeli neka pomoć, potrebna da ih održi na životu. Čime su oni tu pomoć zaslužili, postavlja se pitanje. Odgovor je samo jedan – jer su ljudi u nevolji potrebni tuđe pomoći. Niti oni poznaju darovatelje, a niti darovatelji njih. Postoji samo jedno obrazloženje. To su ljudi potrebni pomoći onih koji su im je u mogućnosti pružiti. Zar je potreban neki drugi razlog?
Bog nas poziva na ljubav u kojoj je On na prvom mjestu. Ako tako stvari postavimo, naći će se mjesta i za potrebe drugih, jer samo tako možemo pokazati ljubav prema Bogu imajući na pameti Isusove riječi: „Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste. Ako ljubite one koji vas ljube, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?“
O Bože, samim činom stvaranja pokazuješ ljubav prema stvorenome, posebno čovjeku. Tvoja ljubav ne prestaje i ona neće dopustiti da navjek budemo odbačeni uza sve naše slabosti. Ona dijeli mimo zasluga. U tome je veličina tvoje Ljubavi. Ta spoznaja nas tješi u životnim lutanjima.
Svakodnevno nas se zove na obraćenje, na mijenjane našeg starog Adama u novog Adama – Krista. Velika je to obaveza i put dugačak.
Bog daje da njegovo „sunce sja pravednicima i nepravednicima“. I razbojniku s križa raj obećava, govoreći: „Zaista ti kažem, još danas ćeš biti sa mnom u raju“. (Lk. 23.43.).
Sama činjenica da smo kršteni nas ne spašava, već milost Isusa Krista i naša suradnja s njime. Traži se svjedočanstvo životom.
Žena Kanaanka je primjer ponizne i ustrajne molitve, koju Isus uslišava. Kakva je tvoja molitva? Izreci svoju molitvu, a vrijeme i način tražene pomoći prepusti Gospodinu, koji će zasigurno odabrati ponajbolji trenutak.
S pravom se pitamo zašto je Isus toliko odugovlačio kako bi pomogao toj ženi. Tražio je suosjećajno srce svojih učenika i upornu molbu te žene, i kad se to ispunilo, one reče: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš“. I ozdravi joj kći toga časa. (Mt.15.28.).
Nikada ne zaboravi kod svake molitve dati svoj puni udio. Tek tada očekuj pomoć – uslišanje molbe.
Mnogi smo iskusili gorku istinu tražeći rješenje svojih problema kao da nikoga nije briga za to, šaljući nas od jednog ureda do drugog, od jednog šaltera do drugog, slušajući odgovor: „Mi za to nismo mjerodavni, a ni odgovorni“. Ili: „Ne možemo vam pomoći. Pokušajte možda na nekom drugom mjestu“.
Ne iznenađuje nas ali nas rastužuje podjela na naše i njihove… Imajući sve to na umu lakše ćemo shvatiti ženu iz današnjeg evanđelja koja traži pomoć za bolesno dijete.
Možda u njoj prepoznaješ sebe. Slijedi je u postupcima.