Petog ovog mjeseca završili su, kako se najavljivalo najneizvjesniji izbori dosad. Dakako da su procjene koje su davale podjednake šanse „jednima i drugima“ bile pogrešne. Hrvatska demokratska zajednica „pomela“ je glavnog konkurenta za „tron“ sljedeće četiri godine.
Međutim, u sjeni borbe za vlast dogodile su se promjene koje bi mogle utjecati na politička i svaka druga zbivanja o čemu danas možemo samo nagađati.
Ipak, najprije o glavnim takmacima za vlast u Republici Hrvatskoj.
Kao i drugdje u Europi, a i šire vodila se borba između socijaldemokracije i demokršćanstva, ma što ovi nazivi u sebi nose. Iako su ostali sudionici na političkoj sceni stalno ponavljali kako u Republici Hrvatskoj duopol treba srušiti, treba napomenuti da je rijetka europska država u Europi, a i na drugim kontinentima u kojima i na kojima političku borbu ne vode upravo dvije političke opcije koje nastoje osvojiti vlast i u RH. Španjolska, Portugal, Italija, Francuska Velika Britanija, Grčka, Njemačka, Austrija, SAD, Kanada, Japan, Australija i mnoge druge. Mađarska i Srbija su rijetke iznimke, s tim da u ovim državama nema političke razmrvljenosti već vlast obnaša apsolutno jedna politička strana.
Kakvu danas tradiciju baštini Socijalistička partija Hrvatske? Ova stranka nastala iz Saveza komunista Hrvatske iz svoje predhodnice nije zapravo preuzela ništa ili skoro ništa. Preuzevši imovinu i spomen na Josipa Broza, gradila je svoj svjetonazor na temeljima europske socijaldemokracije, stoga je sudbina hrvatskih socijaldemokrata usko povezana s pozicijama sličnih stranaka Europe. A socijaldemokraciji na „Starom kontinentu“ danas uglavnom ne „cvjetaju ruže“. Ipak, u nekim europskim zemljama su na vlasti (Portugal i Španjolska) primjerice. Vladaju i u Njemačkoj, ali su u sjeni „pučkaša“ CDU/CSU. U tranzicijskim zemljama ne vladaju skoro nigdje, a u nekim državama (Mađarska, Srbija) kao da i ne postoje. Nazvavši koaliciju u kojoj su bili uglavnom s liberalnim (GLAS) i interesnim (HSU) strankama „Restart koalicija“, jasnu su time najavili da od rada predhodne vlasti neće prihvatiti ništa već će krenuti od nule, što znači da ne bi prihvatili ni ono što je u predhodne četiri godine urađeno dobro. A i najveći kritičari predhodne hrvatske Vlade našli bi barem nešto što ne bi trebalo obrisati krpom već samo nastaviti dalje.
Mnogi su se analitičari složili da programi izbornih aktera na hrvatskoj političkoj sceni vrlo slični. Stoga je HDZ odmah u startu bio u prednosti jer, gdje su hadezeovci u svom programu za minimalnu plaću primjerice obećavali povećanje, SDP bi taj iznos nerealno „podebljavao“. I tako u nedogled.
Hrvatska demokratska zajednica se u zadnje četiri godine pozicionirala kao pravi desni centar i pod vodstvom Andreja Plenkovića svjesno izgubila dio članstva i pristaša, a i onog dijela glasača desnog političkog spektra koji se nije slagao s „novom“ političkom pozicijom HDZ te im na taj način pružila šansu da se ujedine oko lika i djela Miroslava Škore temeljem čeka su oni kao Domovinski pokret osvojili 16 mandata. Mnogo ili malo, pokazat će vrijeme.
O „Mostu“ ne treba suviše trošiti riječi. Vješto iskoristivši činjenicu da su u posljednji čas u svoje redove privukli neke poznate ljude koji su do tada bili izvan politike iako su se kao primjerice Raspudić politikom bavili kao kolumnisti, odgodili su svoju politički smrt. Da se to nije dogodilo vjerojatno bi ostali na Bulju. Ovako, do kada će trajati, vidjet ćemo. Uostalom, i Petrov je govorio o novom početku.
„Pametno“, „Stranka s imenom i prezimenom“ osvojila je na krilima bračnog para Puljak i frustrirane Dalije Orešković tri mandata. Ovo bi lako mogli biti „zvjezdani trenuci“ ove koalicije.
U sjeni pobjede HDZ, poraza SDP i manjeg ili većeg uspjeha nekih drugih, nikla je skupina, okupljena oko protivljenja dugogodišnjem čelniku Zagreba, među kojima ima i nekolicina „profesionalnih“ zagrebačkih prosvjednika kada se u nekoj ulici uklanja neko drvo ili pravi podzemna garaža i koja je skupina pod nazivom „Možemo“ osvojila osam mandata.
Njihov „neprekosnoveni“ vođa je Tomašević, inače „dvorski“ političar nekolicine televizija koji je široj javnosti poznat kao žestoki borac protiv aktualnog gradonačenika Grada Zagreba Milana Bandića.
Zašto posebice spominjem njih. Nema nikakve sumnje da su i oni heterogena politička skupina koje je ujedinila želja, prvenstveno da se sruši Bandić, a onda posljednično nakon toga ulazak i u Sabor. Dogodilo se da su najprije polučili dobar rezultat na parlamentarnim izborima, a Bandića i gradsku skupštinu su ostavili za kasnije.
Pojedinci u ovoj skupini su iskoristili činjenicu da je Socijaldemokratska partija Hrvatske napustila hrvatsku i svjetsku komunističku tradiciju, da je ostavila prazan prostor za sve one koji bi Hrvatsku, a i mnoge druge vratili po kratkom postupku u komunizam računajući da je i kapitalizama i socijalizma bilo i previše. Na proslavama svog izbornog uspjeha pozdravljaju komunističkim pozdravom koji je nastao tako da su u Španjolskom građanskom ratu fašistički pozdrav visoko podignutom rukom i ispruženim dlanom promijenili na način da su dlan stisnuli u šaku, a u predizbornoj kampanji bi između ostalog i nacionalizirali štednju građana i pitanje gdje bi se zaustavili.
Donedavni vođa hrvatskih socijaldemokrata je između ostalog najavio i borbu protiv fašizma koji u Republici Hrvatskoj ne postoji ni u najmanjem organiziranom ili bilo kakvom drugom obliku, zaboravljajući ili ne znajući da je komunizmu, primjerice u Njemačkoj, a i drugdje u svijetu, glavni protivnik bila socijaldemokracija do tada najjača politička snaga u toj zemlji te je na taj način omogućen dolazak Adolfa Hitlera na vlast.
Neven Vicić