Kamenice su dobro rodile, dapače bolje nego prošlih godina. Vina ima koliko hoćete. U solani se očekuje bogata berba soli.
Ali kakva korist od svega toga kada kamenice nema tko pojesti, a vino popiti. Solana u Stonu koja je nekada vrvila turistima sada zjapi prazna-piše Slobodna Dalmacija.
Lani baš u ovo doba godine po Pelješcu je odjekivao žamor stranaca, na parkinzima se tražilo mjesto više. Nažalost, danas od toga nema ništa. Korona-kriza učinila je svoje pa pelješki školjkari, vinari i ugostitelji doslovno gledaju kako će preživjeti. Tek rijetki razmišljaju o otvaranju svojih objekata.
Među njima je i Sveto Pejić koji s radom kreće početkom lipnja, a prve goste očekuje u srpnju i kolovozu. Tada će početi i tradicionalna berba soli u stonskoj solani, pa se nada da će i to biti jedan od poticaja za dolazak turista. Ipak, bez otvaranja granica i letova aviona od turizma na jugu nema ništa. Svjestan je toga i Sveto.
Mušulijada
– Svaki gost nama je dobro došao. I onaj koji jede juhu i onaj koji jede jastoga. Po prirodi sam optimist premda ne vjerujem da ćemo ove sezone imati i četvrtinu lanjskog prometa. Situacija je loša i u zemljama iz kojih dolaze naši tradicionalni gosti. Kriza je pogodila sve – govori nam Sveto, nadajući se da će podsezona u rujnu i listopadu koliko-toliko spasiti pelješki turizam.
– Kod nas je glavnina posla bila u predsezoni, od travnja do svibnja i kasnije od rujna do listopada. To je upravo vrijeme kongresnog turizma. Ljetno razdoblje nikada nije bilo značajnije u gastronomskom smislu. Ja ga kolokvijalno zovem mušulijada. Tada se jedu uglavnom mušule koje su jeftinije, dok izostaje potrošnja skupljih delicija. Osim toga, ljeti je potrošnja manja jer čovjek zbog vrućine ne može puno pojesti – pojašnjava nam Sveto Pejić.
Ipak, očekuje da će njegov glavi adut – stonska kamenica ipak privući ako ne strane onda barem domaće turiste.
Stonska kamenica kraljica među delicijama tražena je roba, čak pet puta traženija od kamenica proizvedenih u drugim europskim zemljama. Ali korona-kriza je učinila svoje.
– Kamenica ima, samo ih nema tko pojesti – zaključak je peljeških školjkara i ugostitelja s kojima smo razgovarali.
Tako je pandemija koronavirusa pogodila najviše pelješke školjkare koji su glavninu svoje proizvodnje plasirali ugostiteljima. Nažalost, turizam je bačen na koljena, a s njime i školjkari kojima prijeti kolaps proizvodnje. U Stonu i okolici registrirano je sedamdesetak obrta za proizvodnju kamenica i mušula, koje su glavni izvor prihoda mnogim obiteljima.
– Ako krene turizam u srpnju i kolovozu, nešto bi se dalo i spasiti. Ali kamenica je delicija, nije to osnovna životna namirnica kao kruh i mlijeko, koje moramo svakodnevno kupovati. Onaj tko nema novca neće kupovati kamenice – kaže nam predsjednica udruge stonskih školjkara Marija Radić.
– Prodaja je svedena na minimum i školjkari nemaju kome prodati kamenice i mušule. Oni koji su se uglavnom bazirali na prodaju ugostiteljima, a takvih je većina, u velikim su problemima. Ja osobno prodajem na uzgajalištu, imam štand i otkako su ukinute propusnice nešto je i krenulo. Ljudi putuju prema Dubrovniku, stanu i kupe kamenice i mušule. Ali to je daleko lošije od vremena prije korona-krize – govori nam Radić.
Kamenice će ipak preživjeti do iduće godine, nadaju se školjkari s kojima smo razgovarali. Naime, prije je vijek uzgoja kamenice od nasađivanja pa do konzumne veličine bio oko dvije godine, sada je produžen na dvije i pol do tri godine, pa bi kamenice mogle biti veće i još bolje. Ali ima tu mnogo problema.
Navalila orada – ovrata
Kamenice će napasti mušule i trava će ih “okovati”, pa će školjkari morati raditi veliki posao dok ih očiste.
A kako svako zlo ne dolazi samo, na uzgajališta u Malostonskom zaljevu navalila je i orada – ovrata kako je zovu na Pelješcu – i tamani sve pred sobom. Do sada je ovrata tamanila manje kamenice, ali sada je počela i veće primjerke, pa bi šteta u uzgojnim poljima kamenica mogla biti još i veća.
– Ova je godina svakako izgubljena, ali sada nam je cilj spasiti kamenice za dogodine – kaže nam Marija. Dodaje da je krenulo nasađivanje mlađi, a stare kamenice još stoje, pa fali mjesta za nove nasade.
S njom se slažu i ostali proizvođači s kojima smo razgovarali. Svi od reda se boje za egzistenciju, neki najavljuju i zatvaranje obrta, ako se kriza nastavi.
Iako im je Ministarstvo poljoprivrede novčano pomoglo da barem malo ublaže negativne učinke korona-krize, to ni približno nije dovoljno za revitalizaciju i normalan nastavak proizvodnje kamenica.
Marija Radić ipak pozdravlja državne mjere kojima se želi pomoći stonske školjkare. Do kraja svibnja očekuje najavljenu jednokratnu pomoć Ministarstva poljoprivrede od 6000 kuna po zaposleniku u obrtu u marikulturi.
– Nije puno, ali će nam dobro doći – govori nam.
Školjkari su, naime, svoje poslovanje vezali isključivo za turizam i strane posjetitelje jer domaće stanovništvo nije veliki potrošač stonskih delicija. Neki su školjkari pokušavali dostavljati školjke od vrata do vrata ili prodavati na online tržnici. Ipak, taj oblik prodaje mjeri se u promilima, jer su veliki troškovi dostave i pakiranja.
Tako do daljnjega više od dva milijuna stonskih kamenica čeka one koji će ih degustirati i uživati u njihovu okusu.
A degustacija kamenica nikako ne ide bez kvalitetnog pelješkog vina, koje nepopijeno ostaje u ovdašnjim podrumima. Prodaja vina rapidno pada, restorani su zatvoreni, ono malo što se proda preko trgovačkih centara ni približno nije dovoljno za opstanak peljeških vinskih podruma.
Poljoprivredna zadruga Putnikovići muku muči s korona-krizom, ali još uvijek uspijeva držati glavu iznad vode. Ova zadruga sa svojih stotinjak zadrugara uspjela je opstati te predstavlja organizaciju upravo kakvu zagovara Europska unija i naša ministrica poljoprivrede Marija Vučković, i danas predstavlja okosnicu pelješkog vinarstva i vinogradarstva. Osnovana je daleke 1911. godine, nije poklekla pred čudom pretvorbe i privatizacije kao ostale zadruge po Pelješcu i Dalmaciju, ali, nažalost, za opstanak se bori s koronom. Godišnje proizvede i do milijun boca kvalitetnog vina, od čega većinu Plavca malog. Prošle su godine otvorili i uredili prvi hrvatski muzej vinogradarstva i vinarstva, ali sada je sve stalo.
– Prodaja vina je značajno opala. U usporedbi s istim razdobljem prošle godina promet je prepolovljen. Zatvoren je naš dom vinske tradicije. Ipak, moramo preživjeti – kaže nam iskusni pelješki vinar Jozo Rabušić, upravitelj PZ Putnikovići.
– Dobro je da nam je država koliko-toliko pomogla mjerama zapošljavanja, ali to nikome ne može biti oslonac u daljnjem poslovanju – smatra Rabušić te predlaže posebne mjere pomoći za opstanak vinskog sektora.
– Država bi za otkup grožđa trebala osigurati trajne kreditne linije pod povoljnim uvjetima preko HABOR-a i poslovnih banaka. Dakle nama ništa ne treba dati badava, samo nas financirati povoljnim kreditima. Tako bi se proizvođačima plaćalo grožđe te bi se smanjilo i crno tržište koje nam je najveći problem, a i sama država bi naplatom PDV-a imala prihode.
U Hrvatskoj 30 posto grožđa ide kroz legalne kanale, dok je sve ostalo promet preko crnog tržišta – pojašnjava Rabušić.
Proizvodnja i prodaja vina na Pelješcu isključivo je oslonjena na turizam. Sada kada nema turizma sve je krahiralo.
– Turizam je presudno važan, ali taj turizam mora biti oslonjen na našu izvornu proizvodnju, lozu, masline, mandarine. Nažalost, do sada je bila takva politika da se napuštala poljoprivreda, a išlo se u turizam, pa nam se to sve obilo o glavu. Država bi trebala poticati one gospodarske subjekte koji se, slikovito rečeno, bave turizmom, a imaju jednu nogu u poljoprivredi – smatra Rabušić, navodeći primjere Italije, gdje se upravo na takav način vežu turizam i poljoprivreda.
– Ako se netko bavi apartmanima, istovremeno se bavi i poljoprivredom. A kod nas je obrnuto, mi kažemo posijeci lozu i gradi apartmane – zaključuje naš sugovornik.
Stanislav SOLDO/Slobodna DALMACIJA