Lijep je i sunčan dan. Šteta je ostati u kući po ovako lijepom vremenu. Odlučio si se malo prošetati. Pozvao si i prijatelja, te iziđoste udahnuti malo svježeg zraka. Niste vi sami, i dugi su tu.
Svoje divljenje svemu što vidiš možeš sjediniti s psalmistom koji pjeva: „Kliči Bogu sva zemljo, opjevaj slavu imena njegova, podaj mu hvalu dostojnu“. Recite Bogu: „Kako su potresna djela tvoja! Sva zemlja nek ti se klanja i nek ti pjeva, neka pjeva tvome imenu!“. Dođite i pogledajte djela Božja: čuda učini među sinovima ljudskim“. (Ps.66.1-5).
„Evo ti zemlja i podvrgni je sebi“
Priča se kako je neki imućni bogataš zaštitio nekog čovjeka kojeg je napadala-zlostavljala neka skupina ljudi prijetivši mu smrću, uzeo ga k sebi na dvor. Nikada ga nije nazvao njegovim imenom već psetom. To ga je toliko vrijeđalo da je izgubio strpljenje, pa jednog dana reče: „Nemojte me tako vrijeđati, ta ja sam čovjek-kršćanin. Radije me otpustite-potjerajte!“.
Godinu dana si kod mene, a nisam te vidio da si se ikada prekrižio. Nisi ti čovjek ni kršćanin. To se na tebi ni po čemu nije moglo vidjeti. Ti živiš izvan svoje ljudskosti i kršćanstva. Imaš Oca na nebu, a s njime nikada ne razgovaraš!
U tim riječima ima puno istine. Kakav bi to primjerice bio nogometaš koji nikada ne bi igrao? Ili, kakav bi to bio liječnik, koji nikada nikog ne bi liječio? Kakvi smo mi to kršćani koji smo udaljeni od svog nebeskog Oca i nemamo potrebe s njime razgovarati?
Bog Otac ljubi svu svoju djecu raspršenu po svijetu, koji ni ne znaju „tko im je Otac ni gdje je“.
Često do nas dopiru vijesti kako napuštena i usvojena djeca traže svoje biološke roditelje. Htjeli bi znati kome duguju darovani život. Nije im lako riješiti tu svoju životnu zagonetku. Presretni bi bili kad bi im se samo javili.
Nebeski Otac javlja se svojoj djeci šaljući Sina Jedinca koji će ih poučiti mnogočemu i pokazati im put k Ocu.
Pravi dobrotvor redovito želi ostati anoniman. No, djeca zaslužuju znati tko je taj dobrotvor koji ih je obdario darom života. Bog to i čini šaljući nam poruke – „piše pisma“ preko svega stvorenog.
Zato je potrebno naučiti „abecedu Božje ljubavi“, kako bi se čitajući uvjerio koliko te ljubi, jer sve stvoreno je upravo radi tebe. Tebi je rekao „Evo ti zemlja i podvrgni je sebi!“.
Sve poruke „krasopisom ispisane“ za nepismenu osobu ne znače ništa. Nemoj se podcijeniti ponašajući se kao oni koji ne poznaju pisma.
Bog šalje svojega Duha da učvrsti vjernike u nadi te ih ohrabri za ispovijedanje vjere. Duh uskrsloga Gospodina, koji se nastanio u vjernicima, mijenja njihove stavove te ih osposobljava za ljubav i poziva da budu svjedoci Kristova božanstva. Tako postajemo nositelji nade, donoseći radosnu vijest o uskrsnuću.
Svjestan toga apostol Filip siđe u grad samarijanski i stade im propovijedati Krista. Mnoštvo je jednodušno prihvaćalo što je Filip govori slušajući ga i gledajući znamenja koja je činio“. (Dj. 8.5-6).
Apostol Petar savjetuje vjernike da budu spremni na odgovor svakome koji od njih zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem.
Poziv je to na poštovanje drugih i drugačijih. Budući da čovjek sam od sebe nije u stanju to ostvariti, Isus nam jamči pomoć odozgor: „I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugog Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojeg svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad: doći ću k vama“. (Iv.14.15-18).
„Ako me ljubite, zapovijedi će te moje čuvati“
Te Spasiteljeve riječi su snaga svim našim borbama i melem našim ranama. Kršćanin mora biti primjer drugima koji će poput svetog Augutina, koji je još kao poganin gledajući primjeren život kršćana, postavio sebi pitanje: „Mogli su drugi, zašto ne bih mogao i ja?“. Ponajviše zahvaljujući molitvama njegove majke Monike i milošću Duha Svetoga, primio je krštenje, postao je biskup, svetac i naučitelj Crkve.
Što je mogao sveti Augustin možeš i ti: radovati se što možeš ljubiti druge, činiti dobro, pomagati slabima. Vjernik živi od nade, što naglašava sveti Petar u današnjem misnom čitanju.
Bog je vjernicima život, skromnima slava, a pravednima sreća! Kršćanin je pozvan na život radosti, vedra raspoloženja i mira.
Isus opominje svoje učenike da budu spremni na trpljenje: „Zaista, zaista, kažem vam: nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla“. (Iv.13.16).
Krist bez prestanka ohrabruje čovjeka na putu postizanja dobra, ali ne uklanja zapreke. Ukazuje nam na rad, žrtvu, napor, borbu, trpljenje, kao put prema obećanoj zemlji. To je realnost svijeta, a njegova Radosna vijest spasenja i njegova milost pomaže mu da bude djelotvoran i radostan, čak i u tuzi. Ta kršćanska radost mora zračiti oko nas: na obiteljsku i društvenu sredinu.
Ako nema u nama Duha Božjega, ako naš život ne zrači nadom, radošću, ljubavlju i mirom, znak je da još nismo u srca primili Gospodinove riječi: „Ako me ljubite, zapovijedi će te moje čuvati… A tko mene ljubi, njega će ljubiti i moj Otac“.
Ne kloni duhom. Snagu crpi iz Isusovih riječi: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim!“. (Mt.11.28-30.).
Stanje kršćana danas se ne razlikuje mnogo od onoga što opisuje sveti Petar. Zaboravlja se na Petrove riječi: „Ta uspješnije je trpjeti, ako je to volja Božja, čineći dobro, nego čineći zlo“. (Pt.3.17.).
Put za Kristom nije teret, bez obzira što vas snašlo, već radost koja nas ispunja. Stanje u današnjem društvu je zabrinjavajuće. S pravom se pitamo: Gdje je tu svjedočenje Kristovih sljedbenika? Zakazalo je! Ne iskušavajmo Božju dobrotu. Ne sramotimo ni sebe, ni svoje vjerničko dostojanstvo. Ne krivimo druge. Budimo dosljedni-principijelni. „Pometimo najprije ispred svojih vrata“. To će biti naš udio ekologiji međuljudskih odnosa.
Oslobodi nas, Gospodine, demona novca i profita.
Budi spreman poput Stjepana prvomučenika životom svjedočiti vjeru u Krista uskrsloga.