Vlasnici stada ovaca teško pronalaze pastire premda im osiguravaju dobre plaće. Težak je to i odgovoran posao. Čopori vukova im se sve više približavaju i prave velike štete. Kolju da pokolju, ne samo da pojedu. Mala im korist i od pasa čuvara koji i sami stradaju braneći stado od krvoločnih zvijeri.
Teško je utješiti tužnog pastira punog strepnje za budućnost stada, jer zvijeri vole krv. Dok žalimo pastire zbog nanesene im štete pogledajmo sebe kako se ponašamo u određenim okolnostima. Zar ljudi „ne upadaju“ u tuđe živote, njihove sudbine i imovinu – u njihove vinograde, voćnjake. Ne zadovoljavaju se samo onim što pojedu, već i kući nose. Beru oni ko da je njihovo pa nose na tržnicu.
„Žetve je mnogo, a radnika je malo“
Bezobzirnost i zloba katkad idu tako daleko da počupaju – sasijeku stabla praveći tako i sebi štetu, jer ubuduće neće imati gdje brati – krasti. Naći će oni „novu žrtvu“ kako bi udovoljili svojoj pohlepi. O Bože, kako daleko ide ljudska zaslijepljenost.
Zar je moguće, pitaš se, da se tako olako gazi osnovni princip suživota, koji glasi: Ne čini drugome, što ne bi želio da on tebi učini. A kome to može biti drago da mu netko otima plodove njegova truda?
„Isus, vidjevši mnoštvo, sažali se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: „Žetve je mnogo, a radnika je malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“. (Mt.9.36-38).
Treba moliti gospodara žetve za zvanja, jer je svako duhovno zvanje Božji dar, njegov poziv. „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas, i postavih vas da idete i rod donesete i rod vaš da ostane“. (Iv.15.16.).
I tebe poziva da u svom djelokrugu čuvaš čistoću Božjeg nauka, pokazujući to vlastitim primjerom.
U povijesti spasenja Bog na sebi svojstven način poziva one koji će „zaorati duhovnu brazdu“ i ostaviti veliki trag u povijesti spasenja izabranog naroda kao primjer budućim pokoljenjima. Poziv, vrijeme i odaziv su svojstveni vremenu nastanka.
U knjizi postanka čitamo o pozivu Abrahama: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati… Abraham se zaputi kako mu je Jahve rekao“. (Pos.12). „Velik ću narod od tebe učiniti, ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov“. Pun povjerenja, ohrabren pozivom krenu on na put nade u ispunjenje obećanja, premda ne znajući kako će se to dogoditi. I ispune se Božji planovi.
Izrael je u egipatskom ropstvu. Vidio je Bog njihove muke i čuo im vapaje pune čežnje za slobodom. Odlučio ih je osloboditi nepodnošljivog ropstva. Poziva on Mojsija da bude vođa i osloboditelj. „Hajde, ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj iz Egipta“. Mojsije, svjestan svojih ograničenih sposobnosti, skroman kao pastir, brani se govoreći: „Tko sam ja da se uputim faraonu i izvedem Izraela iz Egipta?“. Bog mu na to odgovori: „Ja ću biti s tobom“, te mu obeća da će činiti čudesa kako bi mu narod povjerovao. Mojsije se i dalje brani: „Oprosti Gospodine, ja nikada nisam bio čovjek rječit“. Ali Jahve ne odustaje: „Tko je dao čovjeku usta? Zar to nisam ja, Jahve? No, i Mojsije je uporan: „Ne bi li poslao koga drugog, Gospodine?“.
Dramatičan je bio taj dijalog. Na koncu Mojsije prihvaća izbor i poslanje. Težak je to bio zadatak pred faraonom i narodom koji mrmlja i žali za punim egipatskim loncima čim je upao u teškoće koje se moglo očekivati u pustom kraju. A oni baš tada zaželješe mesa i obilje vode. Bog i tu čuda čini, a oni traže još više. Konačno je cilj ostvaren, narod oslobođen, ali Mojsije umire prije dolaska na cilj. Gleda on to i raduje se s rajskih visina – s nebesa.
„Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!“
Ni ti ne kloni, ako uspjeh ne dolazi tako brzo kako si očekivao. Mladog Samuela Jahve zove u snu. Misleći da ga zove njegov učitelj Eli, Samuel odmah otrča k njemu i reče: „Evo mene! Ti si me zvao“. No, Eli ga nije zvao. I tako se taj tajanstveni poziv ponovio tri puta. Kad je taj glas čuo po četvrti put Samuel reče: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!“. Tada mu Jahve objavljuje svoje namjere, a sav Izrael spozna da je Samuel postavljen za proroka Jahvina“. (1.Sam.3.). Bog poziva i daje zadatak. Ne budi gluh. Počuj i poslušaj! Bit će to na korist tebi i braći tvojoj!
Djela apostolska nam priopćuju: „Tako se onoga dana pridruži Crkvi oko tri tisuće duša“. To je bio plod Petrove propovijedi prožet milošću Duha Svetoga. Mnoštvo ljudi prihvatiše kršćanstvo. No, kvantiteta ne mora odmah naznačavati i kvalitetu.
Danas nas muči upravo problem kvalitete, što je vidljivo iz svakidašnjeg svjedočenja. Zanemaruje se Božja istina u korist ljudske ugodnosti, koja završava razočaranjem i padom moralnih vrijednosti, što u konačnici degradira čovjeka.
Apostol Petar poziva vjernike da dosljedno nasljeduju Krista. On sam nam daje primjer poštenog života te želi da idemo njegovim stopama. Potiče nas na upoznavanje Svetog pisma. Tu ćemo otkriti pravo lice Boga koji čovjeka oslobađa od grijeha.
Isus se brine za nas kao dobar pastir za svoje stado, za razliku od najamnika koji gledaju samo svoju korist. Sve nas poznaje imenom upisanim u dlan svojih ruku koje raširene s križa grle čitavo čovječanstvo.
On te dobro poznaje i zove k sebi – zove te imenom, a ti, koliko ti njega poznaješ? Samo pod njegovim okriljem možeš kročiti stazom životnom bez straha da ćeš zalutati.
„Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“. Riječi su to učitelja – riječi utjehe i snage, te putokaz u naoko bezizlaznim situacijama.
Sveti Augustin upozorava da istinski pastiri nasljeduju Pastira Isusa, te se velikodušno predaju u službu povjerenog stada.
U svijetu u kojem nastoji zavladati otuđenje, Bog te poznaje i zove te imenom. Postaješ netko, a ne nešto utopljeno u skup bezličnih individua.
Pokaži životom da se cijeniš, kako bi te i drugi cijenili!
Znaj, Bog te cijeni! Štuj ga!