Uskrs je spomen na Kristovu pobjedu nad sotonom, grijehom i smrću. To je središnja svetkovina kršćanstva. Zamolimo Krista pobjednika za oprost, novu nadu i obnovu života. Molimo ga da sjaj njegova uskrslog svjetla obasja naše životne staze kako bi sigurnim korakom išli svjetlu neugasivom.
Uskrsna svijeća Krista Pobjednika se ne gasi
Pripovijeda se za nekog cara da je na kraju života tražio od svojih podanika da mu pokažu uskrslog Krista. Ako to ne učine, sve će ih teško kazniti. Kako su oni znali da se car nikada ne šali, veoma su se uplašili. I kada nitko od njih nije ništa domislio, te su već očekivali izljev careve srdžbe, javi se jedan pastir: „Evo care, ja ti mogu pokazati Krista uskrsloga! Dođi!“. I povede ga van na sunce, te kaže“, Gledaj!“. „Ti hoćeš da me oslijepiš. Tko može gledati u sunce“. „Ako dakle ne možemo gledati u stvora kojeg je Bog stvorio da nam tijelo osvjetljava, kako bi onda mogli gledati u onoga koji je svjetlo neugasivo – koji rasvjetljuje i tijelo i dušu – Uskrsnog Gospodina?!“.
Pred nama je uskrsna svijeća Krista Pobjednika. Ona se ne gasi. Tu je, da njoj pripališ svoju koju vjetar „ludih želja“ lako pogasi.
Poznato je da poljoprivrednici u kasnu zimu ili rano proljeće pale po njivama korov, draču, sasušene stare grane, kako bi njivu počistili i tako omogućili da se na njoj razvije novonastali život, koji se tako čudesno javlja nakon zimskog spavanja prirode.
Ima to višestruku korist – oslobađa se prostor za novo nastajući život, te zaštita prirode, što se danas posebno naglašava, jer to zanemarujući „pilimo granu na kojoj sjedimo“, s koje beremo plodove.
Svijest o ekologiji je bila jača kod Indijanaca koji su imali skladan život s prirodom od koje su živjeli. Davala im je sve potrebno za skroman život pun zahvalnosti prema Bogu koji ih je obdario tim dobrima.
Današnji čovjek to zanemaruje te prekomjerno iskorištava darovana dobra i zagađuje vlastiti okoliš. Previše je zaokupljen mišlju na sebe zanemarujući buduće naraštaje. To je neoprostivo, neodgovorno ponašanje.
Nek u tebi plane vatra kajanja na kojoj će sagorjeti sve loše sklonosti oslobađajući prostor plodovima ljubavi koji usrećuju darovatelja i darovanog.
Zar ne vidiš da je previše željnih pažnje, osmjeha, pogleda, stiska ruke, lijepe prijateljske riječi – gladnih kruha i vode života. Ne pravi se slijep ni gluh. Pruži ruku i pridigni klonulog. Tako se postaje svjedokom Uskrslog Gospodina. Obitelj je rasla okupljajući se oko vatre na kominu. Tu je bila prva škola života.
Vjernici se okupljaju oko oltara. Tu ćeš u euharistiji sresti uskrslog Krista. Vidjet ćeš ga očima vjere i čuti njegovu riječ koja vodi u vječni život.
U današnjem evanđelju Ivan apostol piše za sebe da „vidje i povjerova“ (Iv.20.8.). Što je vidio? Prazan grob, uredno složene plahte i ubrus u kojem se nalazilo tijelo Isusovo. Još nije vidio Isusa. Povjerovao je radi reda kojeg je vidio u grobu. Kradljivci bi za sobom ostavili nered, pustoš.
Znam da i ti vjeruješ i da ti je stalo do istine, jer se inače ne bi preispitivao. Dobro pripazi, jer se vjera može i izgubiti prevelikim mudrovanjem. Čuvaj je ko zjenicu oka, jer što će ti ako cijeli svijet stekneš, a dušu izgubiš. Znaj, vjera je hrani i daje joj snagu u svim poteškoćama.
Papa Pavao VI dao je astronautima koji su prvi puta stali ljudskom nogom na mjesec, 21. VII 1969. godine, da tamo ostave Psalam 8 koji govori o Stvoriteljevoj darežljivosti prema čovjeku. Ondje između ostaloga piše: „Gospodine, Bože naš, divno li je ime tvoje po svoj zemlji, veličanstvom nebo nadkriljuješ.. Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš? Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži“. (Ps.8.2.4-8).
„Nije ovdje! Uskrsnu kako reče“
Prvom čovjeku Bog dariva zemlju, a po novom čovjeku – Isusu Kristu, Bog darova i nebo. Apostol Pavao u poslanici Rimljanima piše: „Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek, a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!“. (Rim.6.8-11).
To je život nad kojim smrt više nema vlast. Zbog toga anđeo progovori ženama: Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih. (Mt.28.5-6).
Mi danas slavimo tajnu života koji pobjeđuje smrt i koji čovjeku otvara prostranstva vječnog trajanja. I mi time postajemo navjestitelji pobjede kojom je nadvladan grijeh i smrt.
Isus je uskrsnuo i više ne umire. To je pouka i nama – ne smijemo se vraćati u grob grijeha. Kod svake djelatnosti treba gledati do kraja. Imaj na pameti onu narodnu: Sve je dobro, što se dobro svrši.
Kod onih koji bi rado uklonili Isusa iz svijeta i društvenog života, činjenica praznog groba i uskrsnuća rađa strah. Kod onih koji povjerovaše, prazan grob i uskrsnuće izvor su veselja i ohrabrenja.
Charles De Gaulle jednom je rekao: „Znamo kamo idemo, jer kad umremo ulazimo u život“. Uskrs je promocija našeg promaknuća iz ljudskog u božanski život. I to nas promaknuće obvezuje da ga radosno svjedočimo u svojoj sredini. Ta se radost „preljeva na druge“. Ne može se samo za sebe zadržati. Tako se ostvaruje Isusova veliko-svećenička molitva: „Ne molim samo za njih, nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u mene, da svi budu jedno“. (Iv.17.20-21).
Bez umiranja nema Uskrsa. Predati se potpuno u Božju volju, to je pravo umiranje. Tada ni muke ne znače tako puno, jer se nazire pobjeda i radost poslije svega. „Za malo muke zadobivaju se dobra velika“, veli Knjiga Mudrosti. (usp. Mudr.3.5.).
Vjera naša mora biti djelotvorna, što se odražava u našoj svakidašnjici. Uskrsli Krist zahtijeva od nas novi život. I on nam taj život daje. Mi često posustajemo, vraćamo se na staro, kao da smo se uplašili novoga za kojim smo dugo čeznuli.
„Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu“ Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi“. (Kol.3.1-4).
Znaj, samo onaj tko ustraje do kraja, taj će se spasiti. Valjda znaš što ti je činiti. Ustraj, nisi sam. On te prati kao sjena kamo god ti pošao. O, koje je radost imati takova suputnika!