Ne daj Bože te korone na nas. Ionako smo načeti od azbestoze. To bi nam svima bio kraj.
S azbestozom živimo pola života, uništava nam pluća, dišemo s pumpicama. Sada ni vani ne smijemo izlaziti zbog koronavirusa – kazao nam je Smiljan Batinović Crni, predsjednik udruženja žrtava azbesta iz Ploča. On i njegovi brojni kolege zatvoreni su u stanovima i kućama-piše Slobodna Dalmacija
– Kako ćemo živjeti od mizerne mirovine s kojom jedva spajamo kraj s krajem. Do sada su ljudi išli za dnevnice u berbu blitve, kupusa i tako popunjavali kućne budžete. Sada nema ni toga – jada nam se Smiljan Batinović, koji je i sam obolio od azbestoze.
A više od azbestoze i korone bole ga mrki pogledi njegovih kolega i kolegica koji su skupa s njim radni vijek proveli u pogonima pločanskog “Azbesta”, a poslije “Plobesta”, gdje su ispredali azbestna vlakna za brtvene i izolacijske proizvode i obloge kočnica. Ispredali vlakna i udisali azbestne čestice koje su im se zabile u pluća, što za posljedicu ima opasnu bolest azbestozu, koja prerasta u smrtonosni karcinom pluća i pleure.
Zavađeni radnici
Tko je zavadio do sada uglavnom složne radnike “Plobesta”, koji su sve bitke vodili zajedno, jedan uz drugoga? Najprije su mjesecima prosvjedovali da dobiju plaće, pa zatim da im se prizna profesionalno oboljenje azbestoza, osnovali su i udrugu žrtava azbesta koja se brinula o oboljelima, tražila njihova prava na regionalnoj i državnoj razini. Razjedinila ih je odluka države o odšteti. Na prijedlog Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Sabor je, naime, usvojio Zakon o obeštećenju radnika trgovačkog društva “Plobest”. Naizgled je sve izgledalo u tom trenutku povoljno za bolešću izmučene radnike. Ali upravo je taj zakon donio nemir među nekadašnje radne kolege koji su u prašnjavim pogonima punima azbestne prašine zarađivali za kruh.
Prema tom zakonu, 566 radnika ostvarilo je pravo na novčanu naknadu. Njima će država u tri rate isplatiti 219 tisuća kuna, a pravo na nadoknadu, osim živih radnika, imaju i zakonski nasljednici onih koji su umrli.
No, pravo na odštetu imaju samo oni radnici koji su u pogonu radili pet godina, od listopada 1991. do listopada 2002. (referentno razdoblje određeno je danom proglašenja neovisnosti RH, 8. listopada 1991., zaključno s 21. listopada 2002., danom prije otvaranja društva “Novi Plobest” d.o.o.).
Ustavni sud kao zadnja nada
Dakle, sedamdesetak radnika ostalo je izvan popisa za odštete, premda su zajedno sa spomenutih 566 radnika koji su stekli pravo na odštete radili pod krovom istog poduzeća. Njihova nesreća je bila što nemaju pet godina staža u referentnom razdoblju jer je većina njih u mirovinu otišla početkom devedesetih. To što su u azbestu radili po 20 ili 30 godina u bivšoj Jugoslaviji sad im ne vrijedi puno!
Radnici koji nisu obuhvaćeni Zakonom o obeštećenju radnika trgovačkog društva “Plobest” d.d. upravo su ovih dana počeli dobivati “odbijenice” iz Fonda za zaštitu okoliša, jada nam se predsjednik udruge žrtava azbesta u Pločama, Smiljan Batinović Crni, koji je zadnjih dvadesetak godina postao personifikacija borbe za prava radnika “Plobesta”, ali i borbe za čišći okoliš.
– Izborili smo se za mirovine radnika koji su radili s azbestom, pa za naknadu za narušeno zdravlje, ali ovo obeštećenje je nešto drugo – pojašnjava Batinović, naglašavajući da RH treba preuzeti obveze bivše Jugoslavije, pa tako i plaćanje odštete radnicima “Plobesta”. No ogorčenim radnicima ne preostaje ništa drugo nego čekati odluku Ustavnog suda koja bi trebala ukinuti sporni članak Zakona.
Valjda ćemo svi u međuvremenu preživjeti i pošast korone, unatoč “načetim” plućima, kazat će jetko sami radnici.
Stanislav SOLDO/Slobodna Dalmacija