TREĆA KORIZMENA NEDJELJA – „A TKO BUDE PIO VODU KOJU ĆU MU JA DATI, NE, NEĆE OŽEDNJETI NIKADA“
Kuda koračam, hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti, pjevao je Izidor Poljak. Prolaziš ulicom. Ususret ti ide neka ženska osoba i kad se približi lijepo te pozdravi i nastavi put. Tko je ona? Ne poznajem je, pitaš se. Probudi se u tebi znatiželja. Okrenuo si se da ju bolje vidiš. Ugodan miris još se osjeća u zraku. To je od njena parfema. Vidi se, žena drži do sebe. Miris parfema pomalo nestaje, ali dojam kojeg je ostavila na tebe još traje. Ne možeš otjerati misli od njene ljepote i dobrote, pristojnosti, uglađenosti i poštivanju drugoga i drugačijega, što u tebi budi želju učtivosti, pristupačnosti, jednostavnosti, jer je to nešto za čim čeznemo.
Velik si koliko poštuješ drugoga
Iz tih i takovih susreta sve više uviđamo kako je život satkan od naoko malih znakova ljudskosti, koji ti kažu: Onoliko si velik koliko cijeniš, poštuješ, koliko držiš do drugoga koji ti nije ništa u rodu – ne poznajete se. Vidiš samo da je pred tobom čovjek – brat po Isusu Kristu.
Imaj na pameti da svugdje i uvijek, gdje se god našao ostavljaš neki trag – dojam. O tebi se govori. Nisi prošao neopažen makar ti tako misliš.
O kako je Bog velik – sve mu je važno što god je stvorio, posebno svaki čovjek i svako njegovo dobro djelo bez obzira koliko maleno bilo.
Pripovijeda se za nekog vrtlara da je svaki dan nosio dvije kante vode da zalije zasađeno u vrtu. Jedna kanta je bila dobra, a druga šuplja, pa bi iz nje gotovo sve isteklo dok bi s vodom došao do vrta. I jednog dana, veli priča, reče mu ta stara šuplja kanta: „Pusti me! Ionako ti ništa ne vrijedim. Kupi novu kantu, jer iz mene ti sva voda iscuri dok dođemo do vrta“. Tada vrtlar odnese ovu šuplju kantu na put što vodi k vrtu. „Vidiš li“, reče joj, „ovo cvijeće uz put?“, „Vidim, prekrasno je“, odgovori šuplja kanta. „Ono ne bi cvalo da iz tebe nije curila voda!“, rekao je vrtlar, nježno potapšavši staru kantu.
I ptice raznose sjeme, te se pojavi cvijet koji plijeni pažnju svojoj ljepotom, a po tebi tamo nikad ne bi dospio.
I gutljaj vode iz kante zahvaćene iz Jakovljeva zdenca pružena žednome, otvara oči duše, prosvjetljuje pamet, te u molitelju prepoznaje onoga koji ima doći – Mesiju zvanog Krist – Pomazanik, koji će nam kad dođe vrijeme objaviti svu istinu.
Izraelci su na svome putu kroz pustinju najteže podnosili žeđ. To ih je obeshrabrivalo. Nedostatak vode budi osjećaj blizine smrti. Stoga se narod bunio protiv Mojsija, a on se sam osjećao krivim za njihovu sudbinu. To ga je ponukalo da se svom dušom zauzme za svoj narod, kojeg Bog ne napušta, niti se osvrće na njihovo mrmljanje i nepovjerenje.
„Uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: Iz nje će poteći voda pa neka se narod napije“. (Iz.117.3-7).
Tako Bog riješi problem fizičke žeđi. Onu drugu – duhovnu, teže je utažiti. Čežnja – žeđ za Bogom se povećava sve do potpunog posjedovanja u sreći zagrljaja Nebeskog Oca.
Vidimo Isusa žedna kod Jakovljeva zdenca. Tu navraćaju mnogi željni vode za okrepu i osvježenje tijela. Nailazi žena Samarijanka čije moralno i vjersko stanje bijaše veoma nesređeno. Reklo bi se da je upala u loše društvo, ali željna čestitog života, što se vidi iz njezina razgovora s Isusom, koji joj nudi „vodu života“.
I prihvatila ona Isusa kao Mesiju, i sama ga naviješta među svojim sunarodnjacima, koji i sami uskoro priznaju da je Isus Spasitelj svijeta. „Oni iziđoše iz grada i dođoše k njemu“. (Iv.4.30).
Na stolu života Bog nudi „svoj meni“
Dogodilo se ono o čemu piše sv. Pavao Rimljanima: „Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grješnici, umro za nas“. (Rim.5.8.).
Isus Samarijanku ne ostavlja u „njenom blatu“. Pomaže joj da ponovo zadobije izgubljeno dostojanstvo. To je djelo Božje ljubavi koje zaslijepljenima otvara oči kako bi upoznali pravi put – put spasa, i pruža im snagu da zakorače i ustraju na tom putu. Obasjana tom ljubavlju ostavlja vrčeve kod bunara i trči u grad da s zemljacima podijeli radost susreta s Mesijom. Povjerovaše joj, te pohitiše da ga upoznaju. Zanemaruje ona vodu što život čuva, jer je upoznala vodu što život pruža – Mesiju.
Ima ih, kojima staze koje bi morale voditi živom Bogu, zarastaju u trnje i vode u jalova pustinjska bespuća, na kojima je lako zalutati.
Raskrši šikaru ovozemaljskih zamamnosti, očisti, ako ne širok put, barem stazicu koja vodi živome Bogu u kome je tvoje životno ispunjenje.
Zemaljski mudraci – filozofi, dolaze i odlaze, a pitanja ostaju, i čovjekova drama također ostaje! Jedino u Bogu je njeno rješenje.
Uvjerio si se da postoji hrana i piće razne kvalitete, što redovito prati i cijena. Kvalitetno ne može biti i jeftino.
Na stolu života Bog nudi „svoj meni“, koji kvalitetom zasigurno nadvisuje sve zemaljske ponude. To često i košta. Kad je ponuda dobra ne pitaš za cijenu. Kad tražiš lijek protiv neke smrtonosne bolesti, ne pitaš za cijenu – radostan si ako si ga našao.
Ne lutaj! Božja ljekarna nudi sve potrebno za ozdravljenje i očuvanje duhovnog mira. Najveći postotak čovjekova organizma sačinjava voda. Bez nje nema života. Koliko god se trudili tijelo ipak završava u grobu.
Moramo se pobrinuti za vodu koja vodi u život vječni, a nju nam daje Isus. „Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada; voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni“. (Iv.4.13-14).
U knjizi „Žeđ za Bogom“ pisac postavlja pitanje: Kako navesti magarca, koji nije žedan, da ipak pije? I pruža nam ovo rješenje: Treba mu dovesti žednog magarca, koji će s velikim zadovoljstvom piti. Mislite li da će to ostati bez utjecaja na onoga magarca koji nije bio žedan? I u njemu će se pojaviti želja da se približi izvoru te ispije barem koji gutljaj svježe vode. Primjer je poučan i privlačan, zar ne?
O koliko se mi mučimo oko drage nam bolesne osobe koja odbija hranu, da pojede barem koji zalogaj, sretni ako u tome uspijemo. Kako postupamo, što činimo s najmilijima koji odbijaju duhovnu hranu: molitvu, svetu ispovijed, svetu pričest, koji skreću s pravog puta – puta spasenja?
Možemo li reći da smo mirne savjesti, jer smo učinili sve što je u našoj moći da im pomognemo vratiti se na pravi put?
Nakon svih savjeta i uvjeravanja ostaje molitva koju Bog čuje, i on će naći put do njihova srca.