Brudet od jegulja odlazi u povijest
Ako se nešto ne promijeni na terenu, jegulja će uskoro potpuno izumrijeti u delti Neretve-piše današnja Slobodna Dalmacija.
Tako bi nadaleko poznata delicija, od koje se priprema čuveni neretvanski brudet, uskoro mogla postati dio povijesti. Potvrđuje to stanje na terenu, koje nije nimalo obećavajuće, jegulje je svakim danom sve manje i manje, a stručne statistike i analize govore o rapidnom nestajanju jegulje u Neretvi i pritocima.
Razloge za to treba tražiti u isušivanju močvara, upotrebi pesticida, globalnim klimatskim promjenama, nekontroliranom izlovu, a u novije doba i pojavi plavog raka, koji je, čini se, počeo tamaniti ono što je od jegulje ostalo.
Slaba utjeha neretvanskim jeguljarima je da se populacija jegulje dramatično smanjuje i u čitavoj Europi, zbog čega se zabrinula i Europska komisija, koja je formirala radnu skupinu koja se brine o obnavljanju populacije jegulja, ali do sada bez značajnijeg uspjeha. Nema dvojbe, jegulja je tako najugroženija riba na svijetu. Ribari i ekolozi su nemoćni jer, kako sad stvari stoje, teško da postoji način da se jegulja vrati u Neretvu i njezine pritoke i rukavce.
Brojne su prepreke migracijama jegulje u delti Neretve, a svakako su najznačajnije brana na ušću Male Neretve i brana na Svitavskoj akumulaciji (BiH), koje otežavaju migracije staklaste jegulje u uzvodna močvarna područja prema jezeru Kuti i Hutovu blatu.
NIKAD GORE
A jegulja je godinama bila hraniteljica Neretvana, mnogi su zarađivali loveći i prodajući jegulju, ali to je davna prošlost. Godišnji ulov jegulje u Neretvi kreće se oko skromnih desetak tisuća kilograma, pa brojni ribari koji su živjeli od lova i prodaje jegulje odustaju od ribolova. Sve je to alarm koji zvoni na uzbunu za spas jegulje u Neretvi, koja na svom razvojnom putu prođe pola svijeta dok se skrasi u laguni Parila na Ušću Neretve ili Baćinskim jezerima i Hutovu blatu.
Da bi se mrijestila, jegulja prijeđe više od šest tisuća kilometara, do Sargaškog mora, gdje izbacuje po nekoliko stotina tisuća oplođenih jajašaca, iz kojih se razviju mlade jeguljice, koje zatim pune tri godine tople morske struje nose preko sjevernog Atlantika do Europe. Nažalost, samo mali broj ih se vrati u Neretvu, otkuda potječu njihovi roditelji, piše Slobodna Dalmacija.
– Ukupni ulov jegulje je u značajnom padu, posebice što se tiče ulova jegulje “jesenke”, u razdoblju legalnog lova koncesionara od listopada do ožujka – pojašnjava dr. Branko Glamuzina, stručnjak za neretvansku jegulju, koji naglašava da je i ulov jegulje tijekom ostalih mjeseci, koji se voli nazivati “tradicionalnim”, povijesno na najnižim razinama.
Osim činjenice da ih je sve manje, i one jegulje koje se ulove jako su loše, posebno jegulje ulovljene u laguni Parila i na Baćinskim jezerima. Uglavnom su težine oko 50 grama i dužine do 45 centimetara. Drugim riječima, jegulje su u vrlo lošoj kondiciji, mršave su, što je posljedica nedostatka hrane u staništu.
OPAKI PARAZIT
Ništa bolja situacija nije ni s hercegovačke strane granice, u močvarama Hutova blata. Jegulja nestaje radi promjena vodnog režima, porasta temperature vode i slanosti, kao i invazije novih “uvezenih” vrsta riba i rakova, pri čemu, ponovno ističemo, prednjači plavi rak. Naime, u laguni Parila na Ušću Neretve posljednjih se godina nastanio invazivni plavi rak, koji je, nažalost, postao dominanta vrsta, a među ostalim se hrani i jeguljama.
– Za razliku od Ušća, gdje dominira plavi rak, u Maloj Neretvi i močvarama Kuti dominantne su vrste američki grgeč i europski som, koji se također hrane jeguljama. Tu je također i velika učestalost parazita u ribljem mjehuru, posebice u slatkim vodama delte Neretve – pojašnjava dr. Glamuzina.
– Taj parazit (Anguillicoloides crassus) dospio je u Europu iz Azije. On se naseli u ribljemu mjehuru, nakon čega ga probija i parazitira u želučanoj šupljini. Smatra se da upravo on otežava migratorni put odrasle jegulje u Sargaško more. Recentnim monitoringom koji na području delte provodi Sveučilište u Dubrovniku, ovaj parazit je pronađen na svim staništima, pri čemu ga je najmanje utvrđeno kod jegulja iz lagune Parila, a najviše kod jegulje iz Baćinskih jezera – ističe dr. Glamuzina.
S obzirom na ugroženost jegulje u prirodnom staništu, organizirani uzgoj u ribnjacima dugoročno bi mogao jamčiti kakav-takav opstanak ove karakteristične riblje vrste, koja je postala svojevrsni zaštitni znak doline Neretve i nezaobilazna delicija u nadaleko poznatom neretvanskom brudetu. Ali ipak to teško ide, uglavnom zbog iznimno skupe mlađi jegulje, koja proizvodnju čini neisplativom. Tako jegulja broji svoje posljednje dane iako i Republika Hrvatska ima svoj plan oporavka populacije jegulje, ali sve to na terenu ide sporo.
UZGOJ U RIBNJACIMA
– Jegulja se odavno uzgaja u ribnjacima, otvorenog i zatvorenog tipa. Ukupno se u svijetu uzgaja oko 300.000 tona jegulje, a najviše u Kini i Japanu. U Europi se danas uzgaja oko 8000 tona, a lideri su Nizozemska i Italija. U Hrvatskoj se u Ribnjačarstvu Poljana, kod Kutine, uzgajalo oko 100 tona jegulje godišnje, izvrsne kakvoće, ali je proizvodnja prekinuta zbog golemog rasta cijene staklaste mlađi jegulje, koja je proizvodnju dovela ispod razine profitabilnosti – ističe dr. Glamuzina.
Ipak, spas za jegulju mogao bi biti poribljavanje doline Neretve. Ali i to je gotovo nemoguća misija jer bi se opet morala kupovati preskupa mlađ. Naime, mlađ se lovi na ušćima rijeka i dalje prodaje za poribljavanje. Takva mlađ se može kupiti u Irskoj i Francuskoj. Cijena je oko tisuću eura za kilogram, a u kilogramu ima tri tisuće malih staklastih jegulja. I to bi se moglo pustiti na predjelu Kuti i Baćinskih jezera, ali u Hrvatskoj nema novca ni interesa za takvu kapitalnu investiciju koja bi mogla oživiti neretvansku jegulju.
Tako danas nevjerojatno zvuče podaci da se nekada jegulja lovila na lađe, a lađa može povesti i više od jedne tone tereta, da bi se sada ulov jegulje sveo tek na nekoliko primjeraka dnevno. Zna to i Antiša Šunjić iz Rogotina i ostali neretvanski ribari, koji uzaludno prebiru svoje vrše čekajući da u njih zaluta kakva jegulja.
– Kada se jegulja ulovi, drži se u buriću u čistoj vodi. Meso te ribe je kompaktno, bez kostiju, osim one srednje, a riječ je o masnoj ribi, čije je meso masnije od svinjskoga. U Neretvi se jegulja često jede sušena, može se peći pod pekom, kuhati s raštikom ili peći na žaru. Ipak je najpoznatiji neretvanski brudet – reći će Antiša, koji se sjeća i nekadašnjih vremena kada je bilo jegulje u Neretvi i kada ih je svaka obitelj imala za ručak.
Jegulja tako iščezava iz delte Neretve, a nadaleko poznati brudet od jegulja i žaba uskoro bi se mogao gledati samo na fotografijama u starim kuharicama.
NE ISPLATI SE
Ukupan ulov jednog ribara u protekloj je godini iznosio manje od 100 kilograma, dok je prosječna cijena kilograma jegulje oko 20 eura. To zapravo pokazuje da se lov na jegulje ne isplati, pa neretvanski ribari od njega odustaju premda imaju valjana koncesijska odobrenja
ČISTILA JE I GUSTIRNE
U stara vremena su običavali jegulju ubacivati u gustirne (čatrnje) kao svojevrsnog higijeničara pitke vode, gdje bi proždirala sve eventualne crviće i druge nametnike. Nisu je dohranjivali, a ona je na dnu gustirne mogla proživjeti i do 30 godina.
DOŽIVE I VIŠE OD 80 GODINA
Jegulja je dugovječna riba. Neke jedinke dožive duboku starost, više od osamdeset godina, ali u hladnijim vodama, primjerice u okolici Vrgorca, gdje ih zovu ugori.
Stanislav SOLDO/Slobodna Dalmacija