Ako čovjek zaista želi nešto postići – ostvariti neki cilj kojeg je vrijednost i važnost shvatio, učinit će sve da ga dostigne i tražit će pomoć. Iscrpivši sve ljudske resurse obraća se Bogu.
Korizma je vrijeme upravo za takova naša stanja. Potrebno je još jednom razmotriti želje, sposobnosti i mogućnosti tražeći najbolje suradnike, pomoćnike, suputnike na putu k ispunjenju željeznog cilja.
Bogu svome se klanjaj i njemu jedinome služi
Još ti odzvanjaju u ušima riječi poruke Gospodnje: „Ako te i svi ostave, ja te ostaviti neću“. Nakon ove spoznaje s pravom sebe prekoravaš: Što mi bi da tako lutam, da tražim „kruha svrh pogače?“… Znam, znam, takova je ljudska narav. Kad skrenem u stranu, ja se opet vraćam na pravi put. Kad nanesem uvredu, ja se kajem – ispričavajući se tražim oproštenje.
Gospode, uz svu moju pažnju, znam da ću posrnuti, zato te posebno u ove dane pokore molim: Pomozi mi da ustanem kad posrnem i daj snage za ispriku i popravak nanesene štete.
Pomozi mi, Gospode, da živim na ponos, a ne na sramotu svetoj Crkvi, svom narodu, posebno svojoj župnoj zajednici. Pomozi nam da postanemo bolji kršćani, čestitiji građani domovine, i istinitiji svjedoci tvoje ljubavi.
Nek mi uvijek svijetle riječi: „Bogu svome se klanjaj i njemu jedinome služi“. Imaj na pameti da si samo prah, a obdaren Božjim životvornim duhom postaješ nositelj besmrtnosti, određen za uskrsnuće!
Korizma je vrijeme za jačanje prijateljstva s Bogom. Istočni grijeh naših praroditelja je potpuno poremetio odnos čovjeka s Bogom. Stvorenje se pobunilo protiv svog Stvoritelja. Dar života zamijenila je fizička smrt, a milost prijateljstva s Bogom zamijenila je pobuna.
Čovjek je zloupotrijebio dar slobodne volje. Bog nas nije stvorio da budemo neki bezdušni automati, već graditelji vlastite sudbine.
Loše je počelo. Već kod prve kušnje, čovjek otkazuje posluh Bogu. O čovječe kako si malen. Zar tako brzo zaboravljaš sva dobročinstva?
O Bože, kako je velika tvoja ljubav u kojoj tražiš – i ne nalaziš načine da palom čovjeku umjesto uništenja vratiš sjaj nebeske slave, po najvećoj žrtvi – žrtvi Sina na Križu!
Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije, čim željenog cilja se dovreba, sto mu želje opet iz njega vrije.
Tim porivom čovjek današnjice ostavlja rodni kraj – domovinu svojih pradjedova, koja je mukotrpnim i poštenim radom othranjivala generacije i generacije ponosnih potomaka, koji su svoju ljubav prema rodnoj grudi pokazivali natapajući je znojem, obrađujući svaku škrapu posne zemlje, a ona im uzvraćala slatkim plodovima prožetim mirisom zemlje, znoja, zajedništva, radosti i života. Puno dvorište, pune kuće – kuće života.
Čovjek se s pravom pita kako netko može svemu tome okrenuti leđa i zaputiti se u nepoznato sanjajući neki bolji – ljepši, lakši život koji će ih ispuniti željenom srećom. Zaboravljaju narodnu mudrost koja kaže: Lijepo je svugdje poći, ali najljepše je kući doći.
I kad tamo negdje u tuđini spozna da su mu želje daleko od ostvarenja, shvati „da je gol“, da još uvijek „živi u oblacima“, a čvrsto se drži zemlje koja ga ne prepoznaje kao svoga. Tada se počne pitati: Što ja tu radim? Što želim? Sanja nebo bez oblaka, plavo more i rumeni zalaz sunca u čijoj ljepoti dolaze uživati mnogi sa svih strana svijeta. Velik zalogaj lako udavi, malog možeš grickati – i lako probaviti i preživjeti.
Pouka je to Adama i Eve. Tko vragu povjeruje i s njime „tikve sadi“, o glavu mu se razbiju. Zar nisi za to čuo? Zar ti ništa ne znači iskustvo drugih i savjeti dobronamjernih?
„Oče, ne moja, nego tvoja volja neka bude“
Čovjekova želja da Bog služi njemu, a ne obratno, nikada nije utihnula. Toga moraš biti svjestan i truditi se uz pomoć molitve nadvladati tu bezumnu sklonost. Adam i Eva su spoznali da su „goli“, to znači bespomoćni, nakon što su okrenuli leđa Bogu.
Čovjek ne smije zaboraviti da je slobodan, a izbor je žrtva. Nečeg se mora odreći. Moraš paziti da dobro odabereš, bez obzira koliko te to stajalo.
Kao djeca smo pjevušili: Bez truda, ne vre ruda, bez muke nema nauke. Ako to ne prihvatiš, uzalud su sva uvjeravanja.
Čovjek kao slobodno biće uvijek stoji pred izborom, te mora prihvatiti posljedice svog izbora. Tu više nije slobodan.
Neka ti vlastito iskustvo bude podstreh, a tuđe poticaj da ustraješ na putu ponosnog življenja vjere. Poslušajmo svetog Pavla: „Kao što nekoć predadoste udove svoje za robove nečistoći i bezakonju, tako sada predajte udove svoje za robove pravednosti do posvećenja“. (Rim.6.19.).
Kad je Isus mogao izgovoriti: „Oče, ne moja, nego tvoja volja neka bude“. (Lk.2.42.)., što tebe priječi da tako ne postupiš? Njegova je volja da se svi ljudi spase. (1.Tim.4.10.).
Isus je pobijedio sve kušnje i dao ti primjer kako se boriti sa sotonom. Isus se hrabro odupire trostrukoj kušnji, koja je tipična za svakog čovjeka.
Pohlepa, vlas, moć, slava, megalomanija, su napasti „koje ne umiru“. Može ih se samo prečuti i zaobići.
Zanimljivo je da sotona nudi sve pod jednim uvjetom: da mu se pokloni kao „knezu ovog svijeta“. Isus odlučno reagira: „Odlazi sotono! Gospodinu, Bogu svome se klanjaj i njemu jedinome služi!“. Eto ti recepta uspješne borbe s đavlom.
Boga uvijek treba staviti na prvo mjesto. Jer zahvaljujući Bogu čovjek uopće postoji, živi, miče se i jest“. (Dj.17.28.). Život je dar od Boga. Čovjek dakle nema vlasti nad svojim životom, kako vremenitim, tako i vječnim, jer je život Božje vlasništvo.
Zašto, zašto, pitam se zašto ja ne mogu za stalno prekinuti tu vezu sa zlom, pitam se, i ne nalazim odgovor, a želio bi svim srcem. Možda radi toga što me još „držiš u igri“ kako bi potvrdio svoju vjernost.
Isus se odupire u snazi Duha. Eto ti odgovora. Ne možeš sam u toj borbi. Netko nema ono najosnovnije za život dostojan čovjeka, a drugi se „guši u bogatstvu“, često na račun siromašnih. Gdje sebe u toj polarizaciji nalaziš?
Čovjek nije samo „biće koje jede“. Ako prezremo njegovu duhovnost, zbrisali smo čovjeka. Čovjek, koji umjesto da služi Bogu, služi se Bogom. Gdje to vodi? Zasigurno ne dobru.
Sve ću ti dati, samo mi se pokloni. Jeka je to sotonskih riječi. O kako mnogi nasjedaju na tu ispraznu ponudu? Nemoj ti, jer ćeš ostati bez sreće, časti i ponosa, što posjeduju samo moralne osobe i čuvaju to kao najveće blago.
Samo posjedovanjem Krista moguće je pobijediti đavolsku zavodljivost. Prihvati to radi svog ovozemaljskog mira i vječne sreće.