Zakon o obeštećenju radnika trgovačkog društva Plobest d.d. upućen je na ocijenu ustavnosti a ustavni suci će odlučivati je li njegov drugi članak, koji propisuje da pravo na odštetu imaju radnici koji su radili duže od pet godine u razdoblju od 1991 do 2002 godine diskriminirajući prema ostalim radnicima Azbesta odnosno Plobesta, koji su u ovom poduzeću radili prije tog razdoblja-poše Slobodna Dalmacija.
566 radnika imalo je sreću da su sakupili pet godina radnog staža u neovisnoj Hrvatskoj te će u tri rate dobiti 219 tisuća kuna. Nažalost ovi drugi „manje sretni“ za sada ih je 76 nisu mogli skupiti potrebne godine jer su otišli u mirovinu 1993 ili 1994 pa nemaju pravo na novac, premda su kosti ostavili u najprije u poduzeću koje se zvalo Azbest a kasnije Plobest. Svima je dijagnosticirana azbestoza, a nekima i opasni karcinomi pluća i pleure, što je nažalost nužna posljedica dugotrajne izloženosti azbestnim česticama. Za očajne radnike pločanskog Plobesta, koji su teško obolili radeći sa opasnim azbestom a da pojma nisu imali koliko je štetan za zdravlje, ustavna tužba je jedina slamka spasa. Ogorčeni radnici ističu da ih je godinama trovao i ubijao opasni azbest od kojega su ispredali niti za proizvodnju brtvenih i izolacionih proizvoda i obloga kočnica a sada ih ubija država koja očito nema sluha za njihove probleme.
Anka Crnadak, Neda Šikić, Neda Tomašević, Nediljka Parmać, samo su dio imena obolelih radnika Plobesta kojima je dijagnosticirana azbestoza a nemaju pravo na novčanu odštetu jer u razdoblju od 1991-2002 imaju manje od pet godina staža. Većina ih je otišla u mirovinu 1994 godine nakon tridesetak godina svakodnevne izloženosti azbestu.
– Možete misliti kako nam je naše kolegice koje su sa nama radile u vlačari i predionici i koje smo mi učile raditi na strojevima dobile novac a nama nema ništa-ogorčene su bivše radnice iz Azbesta ( Plobesta), kojima je od bivše firme ostala azbestoza i svakodnevni strah od smrti. Jednoglasno ističu da su diskriminirane ovim zakonom i ndaju se da će država shvatiti da su i one građanke Republike Hrvatske.
U priču oko Plobsta uključio se pločanin sa zagrebačkom adresom odvjetnik, Antonio Volarević, koji je upravo zbog disriminacije bivših zaposlenika i podnio zahtijev za ocjenu suglasnosti spomenutog zakna sa Ustavom RH.
– Prije svega želim naglasiti da pozdravljam donošenje zakona radi obeštećenja radnika koji su u pločanskom pogonu bili izloženi azbestu. Ministar, zaštite okoliša Tomislav Ćorić je sa svojim timom učinio iznimnu stvar i izborio da država osigurazadovoljštinu za brojne radnike bivšeg Azbesta d.d. i Plobesta d.o.o. i građane s područja Ploča i okolice, i u tom smislu predlagatelju i zakonodavcu doista treba odati veliko priznanje. Dolina Neretve dugo je trpjela posljedice azbesta, pa je dobro da se u nju od strane države slije ovako značajna količina novca (vjerojatno preko 110 milijuna kuna)-reći će dovijetnik, Antonio Volarević.
– Međutim, doista je šteta da Vlada RH pri kreiranju ovog Zakona nije željela prihvatiti vrlo ozbiljne, sasvim logične i opravdaneprijedloge za dopunom tog zakona, kojima bi se osiguralo da i ostali zaslužni radnici dobiju pravičnu odštetu, a ne da ostanu zakinuti. Stoga sam zbog brojnih poziva ogorčenih građana bio primoran – ali nipošto ne dirajući u dio Zakona kojim je već naložena odšteta za preko 500 radnika – Ustavnom sudu Republike Hrvatske podnijeti prijedlog za ocjenu ustavnosti onog dijela Zakona koji je, po mom mišljenju, evidentno diskriminatoran prema brojnim drugim radnicima koji su godinama (neki i preko 20 godina) radili izloženi azbestu, a ipak im se ne priznaje nikakvo pravo na obeštećenje. Ovim se zakonom jednima osnovano priznaju prava, ali se drugima ipak negiraju temeljne vrednote našeg ustavnog poretka, a to su – jednakost i socijalna pravda-rezolutan je Volarević, koji naglašava da svi oni koji su radili sa opasnim azbestom trebaju biti obeštećeni.
– Dobro je da će svima onima koji su i nakon listopada 1991. radili izloženi azbestu najmanje 5 godina biti isplaćena odšteta, međutim, ima puno ljudi koji su radili u azbestu još od osamdesetih godina, ali su u ratnim okolnostima početkom devedesetih godina iz raznih razloga prestali raditi, npr. zbog bolesti uzrokovane azbestom, odlaska na bojište, ili odlaska u prijevremenu mirovinu. Svima onima koji su desetljećima radili izloženi azbestom, ali nisu u radnom odnosu dočekali primjerice 1996. godinu, ne priznaje se nikakvo pravo, a to smatram čistom povredom ravnopravnosti odnosno jednakosti građana pred Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda, pojašnjava Volarević.
Također, onima koji su radili i manje od 5 godina u referentnom razdoblju od listopada 1991., do listopada 2002., te su u tom razdoblju zaista obolili od azbestoze i mezotelioma, ne priznaje se nikakvo pravo, jer u uvjetima izloženosti azbestu nisu radili u razdoblju na koje se ograničioovaj zakon. Ima na desetke slučajeva da su ljudi radili i preko dvadeset godina, ali im prema novom zakonu za priznanje prava na obeštećenje nedostaje tek dva mjeseca, nekima tek i nekoliko dana. Radi se o grubom zanemarivanju i ignoriranju ustavnog prava tih ljudi na jednakost pred zakonom i na socijalnu pravdu, a među njima su, čini se, brojni oni koji su najduže radili odnosno na čijim leđima je i ona bivša, ali i ova sadašnja država kao sljednik ubirala prihode.
U ovoj priči oko obeštećenja radnika Azbesta pa kasnije Plobesta sporno je vrijeme koje su radnici proveli u pogonima azbesta koje je uzeto kao referentno razdoblje za priznavanje prava. Pravo na novčanu nadoknadu imaju samo oni radnici koji su u pogonu radili pet godina od listopada 1991 do listopada 2002 (referentno razdoblja određeno je danom proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske, 8. listopada 1991., kada je Hrvatski sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza RH s SFRJ, zaključno s 21. listopada 2002., danom prije otvaranja društva Novi plobest d.o.o., za proizvodnju obloga kočnica, brtvenih i izolacionih proizvoda, koje nije registrirano za rad s azbestom).
– Smatram da nije pravično, a po međunarodnom pravo niti ispravno da se kao početni datum za priznanje prava na obeštećenjeradnika odredi odan kad je Hrvatski sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ (8. listopada 1991.), nego da je trebalo priznati prava i onima koji su radili izloženi azbestu i prije toga, ili je jednostavno trebalo propisati da se pravo priznaje svima onima koji su se u trenutku osamostaljenja Hrvatske zatekli u radnom odnosu u Azbestu, jer je hrvatska država sljednik, sukcesor poduzeća stasalog u bivšoj državi, sa svim pravima i obvezama prema tim radnicima, smatra Volarević te nastavlja:
– Napominjem da je samom odlukom o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ (pod točkom 5.) nova Hrvatska država preuzela obvezu uređivanja prava i obveza u odnosu na bivšu državu, pa nikako ne stoje tumačenja da Hrvatska nema nikakvih obveza prema radnicima koji su u Azbestu radili i u vrijeme SFRJ. Na kraju krajeva, nekretnine obložene azbestom, kao i sirovina odnosno proizvodnja, obrada azbestai azbestna prašina nisu nestali iz pločanskog pogona promjenom statusa države a sve navedeno vrijedi i za radnike Salonita, pojašnjava Volarević, koji ističe da je država dužna priznati prava na odštetu svima koji su bili izloženi azbestu.
– U prilog tvrdnji da je Hrvatska sukcesijom dužna priznati prava i onima koji su ranije radili izloženi azbestu ide i sudska praksa Suda Europske unije u Luxembourgu. Naime,taj je Sud u predmetu slične pravne stvari – a u kojem se kao primjer upravo i spominju radnici oboljeli od azbestoze i mezotelioma s područja Portugala – jasno odredio da nema razloga da se diskriminiraju oboljeli radnici zato što je došlo do statusne promjene poslodavca, pa sasvim logično i – zbog promjene države u kojoj takav poslodavac djeluje. Radi se o predmetu Suda Europske unije C-343/13 ModeloContinenteHipermercados SA protivAutoridade para as Condicoes de Trabalho – Centro Local do Lis (ACT). Presude Suda EU obvezujuće su iza Hrvatsku, pa ne sumnjam da će ovaj argument vrijediti, ako to bude potrebno pred sudom, i u slučaju diskriminiranih radnika iz Ploča i okolice, ali i za radnike Salonita, rezolutan je Volarević.
– Cilj Zakona je obeštećenje radnika zbog višegodišnje izloženosti azbestu, pa stoga svi radnici, pod jednakim uvjetima, trebaju imati pravo na obeštećenje-zaključuje on.
Stanislav SOLDO/Slobodna Daalmacija