Današnja nam liturgijska čitanja otkrivaju tko smo zapravo mi ljudi? Svjesni smo koliko nadvisujemo ostala stvorenja, a svojim postupcima često padamo jako nisko – ispod svog dostojanstva. „Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. On je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš, pruži ruku“. (Sir.15.15.).
Sloboda, koja lijepa riječ, kako velik dar. Sloboda – naš blagoslov i prokletstvo. Sve to zbog slabe nam naravi. Vidim što je dobro, a ruka mi posiže za zlim, pa se pitam što mi bi? I ponavlja se to više puta osuđujući samog sebe, svoju slabost.
„Pokaži mi, Gospodine, stazu pravila svojih“
„Stvori Bog čovjeka i prepusti ga slobodnoj volji njegovoj. Pred čovjekom je život i smrt: što on više voli, to će mu se dati“. (Sir.15.17.).
Bog neće sprječavati čovjeka u njegovim odlukama. Bogu ne možemo ništa skriti. On zna svako djelo čovječje. Ne iskorištavaj Božju ljubav i dobrotu. Imaj na pameti da je Bog i pravedan, dijeleći po zaslugama u vrijeme kad on to odluči. Ako i „kasni“, ne ostaje dužan.
Bog „nije nikada zapovjedio nikome da bude bezbožnik ili dao dopuštenje za grijeh“, veli Sirah. (Sir.15.20.). Nema dakle predestinacije – kako tumače protestanti, niti fatalizma, to jest sudbine – kako zastupaju muslimani, koju treba prihvatiti, jer se i onako ništa ne može promijeniti.
Božje sveznanje ne utječe na čovjekovo opredjeljenje za dobro ili zlo. Čovjek ima punu slobodu pri odabiru.
O snazi naše vjere ovisi nadvladavanje zla. Ponekad nam se čini da smo nemoćni. Dok za nečim čezneš, čini ti se nemogućim, a kad to ostvariš čudiš se svojoj malodušnosti.
Ako vjeruješ u Božju ljubav shvatit ćeš da on od tebe ne traži nemoguće. Možda traži puno, ali uvijek daje snagu za to. Kad to shvatiš i prihvatiš, bit će manje malodušnosti, a više hrabrosti i odlučnosti da povjereno ti i izvršiš.
Čovjekova snaga proizlazi iz zajedništva s Bogom, koji ne napušta onog koji je u milosti. Kad učiniš sve što je u tvojoj moći, vidjet ćeš – uspjeh neće izostati. Bog to neće dopustiti. „Bog nas je bez nas stvorio, ali nas bez nas neće spašavati“, reče sveti Augustin.
Čovjekova težnja za slobodom oduvijek ga je sukobljavala na svim „ogradama“. Sukobljavale se želje, mogućnosti, potrebe i zakonitosti, koje su ga „tjerale da progleda kroz prste“, videći mnoge koji upravo tako postupaju nekažnjeno. To ga je mučilo. Konačno zaključi da je najveće blago čista – mirna savjest i osjećaj da nikom ništa ne duguješ osim Bogu od koga nam dolazi svako dobro.
Činjenica je da čovjek često ide linijom manjeg otpora čineći što je lakše, ne gledajući koliko je dobro i dozvoljeno. „Otrijezni se kad udari glavom u zid“, što često bude prekasno, svjestan „da je uzalud tugovati za prolivenim mlijekom“.
Moramo biti svjesni sile zakon, tog čuvara reda i poretka. „Dat ću ti ono što više voliš“, kaže mudri Sirah. (Sir.15.17.).
Bog čovjeku ne osporava njegov izbor. Čovjek se sam opredjeljuje. Zato molimo Gospoda u duhu otpjevanog psalma: „Otvori oči moje da gledam divote tvoga zakona! Pokaži mi, Gospodine, stazu pravila svojih i ja ću je čuvati do kraja! (Ps.119.33).
Ustraj na Kristovom putu Istine, Ljubavi, Žrtve i Pravde
Bog je učinio i čini sve za naše spasenje, i očekuje da i mi sa svoje strane sve učinimo. Kako to postići govori nam sv. Pavao u današnjem drugom čitanju. Govori nam da se za vječno spasenje trebamo služiti mudrošću Božjom, a ne samo ljudskom. Ta Božja mudrost je naš misterij. Ona je otajstvo, koje „nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao – jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli“ – veli sv. Pavao. (1. Kor.2.8.).
Čovjek je slobodno i odgovorno biće koje prečesto za sve svoje neuspjehe traži krivca u drugima oko sebe, pa i u Boga koji „nedovoljno nagrađuje“ njegova „dobra djela“.
Božji zakoni su vječni – nepromjenjivi, ljudski se usklađuju prema suvremenim zbivanjima pazeći da ne budu u suprotnosti s Božjim zakonom. Dužni smo se ravnati po tim propisima snoseći svu odgovornost kako za njihovo krštenje, tako i za vršenje.
Navješćujući evanđelje, Isus uvodi novi religiozni poredak, mijenjajući u mnogočemu ljestvicu vrednota. Krist naprosto ne proturječi starom Zakonu, nego ga tumači i usavršava njegovu pouku. On sam veli: Nisam došao ukinuti Zakon, ili Proroke, nego ispuniti“. (Mt.5.17.).
Isus dopunja – usavršuje stare propise. Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu“. (Mt.5.21.). Zlo treba sasjeći u korijenu.
Krist posebno osuđuje korupciju, mito, kao i sve ostale poroke suvremenog društva, koji stalno ugrožavaju ljude i njihovo pravo na dostojanstven život.
Isus traži izmirenje i poravnanje dugova, tek tada je spreman primiti naš dar. Tek u tom slučaju naš dar nije podmićivanje. Darivati Boga, a u isto vrijeme mrziti čovjeka, je pokušaj pribavljanja Božje naklonosti u času kad smo se po mržnji od njega udaljili. To je podcjenjivanje Boga, čije božansko djelovanje pokušavamo izjednačiti sa svojim prljavim postupcima.
U tom slučaju zaslužujemo samo jedan odgovor kojeg bi nam Bog mogao uputiti, a to je: „Odlazi sotono!“. Zato, ne iskušavaj Boga svojega, koji je pun ljubavi i pravičnosti.
Isus nam savjetuje da odstranimo sve što bi nas ometalo u vršenju Božjeg zakona, što bi bio uzrok gubitka vječne sreće. Samo onaj tko ljubi Boga i misli na svoju vječnu sudbinu u njemu, ima snage za sve žrtve na putu spasenja.
Boga se ne može prevariti niti potkupiti. Ne laži sebi, jer ta „sreća i to zadovoljstvo“ završava razočaranjem i vlastitim komentarom: „Kako sam bio tako glup“, što ne donosi utjehu već razočaranje. Stoga, pamet u glavu i ne slušaj „prodavače lijepih želja“, već ustraj na Kristovom putu Istine, Ljubavi, Žrtve i Pravde, spreman se odreći svega da ne izgubiš Njega, koji je jedini vrijedan naše ljubavi.
Čovjek mora biti svjestan svoje slobode i prihvaćanja posljedica za svoja djela. Sudbina svakog od nas u našim je rukama. Sloboda je izbor, a izbor traži žrtvu. Nešto moramo žrtvovati. Razmisli i odaberi nešto trajno, a ne privremeno, makar put do toga bio dug i težak.
Boga se ne slijedi formalnim prihvaćanjem, već dosljednim svjedočenjem. Isus prema Ivanovu evanđelju sve zapovijedi svodi na jednu: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“. (Iv.15.12.).
Kratko, jasno, teško, ali jedino spasonosno. Za spas se isplati žrtvovati, zar ne?! Vjerujem u tvoju bistrinu uma i odabira.