Osvajanje drugog mjesta na nedavnom Svjetskom prvenstva u nogometu bučno je proslavljeno u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u onim krajevima gdje žive Hrvati, kao i diljem svijeta.
Ovaj korak naprijed nakon 1998. godine kada smo u Francuskoj bili treći zaslužio je takvu proslavu.
I koliko je to nezapamćen uspjeh jedne male zemlje uz pobjede nad Engleskom, Argentinom i drugim svjetskim nogometnim velesilama, on je objektivno pridonio odgađanju rješavanja športskih problema u Republici Hrvatskoj za neka druga vremena i to ne prvi put. Uspjesi naših reprezentacija u loptačkim športovima kao i pojedinačnim (gimnastika, atletika i još nekima), zamagljuju poglede u stvarno stanje našeg športa i objektivno odgađaju rješavanje nagomilanih problema u kojima se šport u Republici Hrvatskoj nalazi.
Ako na ulici, kafiću i općenito u kuolarima (negdje drugdje zapravo i nemate priliku) nakon zlatnih, srebrenih i brončanih medalja problematizirate stanje u hrvatskom športu, dočekaju vas tvrdnje kako su Hrvati i drugi koji u Republici Hrvatskoj žive Bogom dani za bavljenje vaterpolom, rukometom, nogometom i ostalim športskim granama i kako nam u bijelom svijetu nema premca. Dočekaju vas tvrdnje kako ne postoji na kugli zemaljskoj neka država koja na toliki broj stanovnika postiže „grandiozne“ rezultate kakve postiže Republika Hrvatska. I koliko to bilo točno ili netočno u euforiji zbog tih i takvih rezultata ne vidimo gdje smo i bojim se da ćemo vrlo brzo udariti glavom o zid.
Istina, u Saboru je takoreći nedavno usvojen Nacionalni program športa za razdoblje od 2019. do 2026. godine.
Iako su ga zastupnici plebicitarno podržali te je usvojen jednoglasno, nitko se nije zapitao kad će pred njih doći novi Zakon o športu? A očito je da Nacionalni program bez novog Zakona ne može jer se i u samom Programu navodi da u pozitivnim (važećim) propisima koji rješavaju, a posebice u Zakonu o sportu neke odredbe su neprovedive. To nije nikakvo čudo jer je glavna preokupacija prijašnje vlasti bila promjena riječi šport u sport. Da ne bih bio nepravedan moram napomenuti da se i dvije posljednje vlade nisu makle dalje od obećanja, dakako, ako izuzmemo donošenje Nacionalnog programa športa u Saboru, a kojeg je predložio Središnji ured za šport formiran tek za sadašnje vlade.
U prvi mah činilo se da se mičemo s mrtve točke osnivanjem Središnjeg ureda za šport, ali novi Zakon o športu još nije ugledao svjetlo dana, a kada će – ne znamo!
Svojevremeno na upit kada će se Zakon pojaviti na zastupničkim klupama, tadašnja državna tajnica Janica Kostelić je odgovorila da zakoni postoje zato da se krše. Srećom, dala je ostavku.
Postojeći Zakon o sportu kao i sve njegove novele donesene do dana današnjega ničim nije omogućio da se primjerice olakša financiranje športskih aktivnosti, a što je od krucijalne važnosti i garancija opstanka mnogih športskih kolektiva od najviših do najnižih rangova natjecanja pa sve do rekreacije, a napose športske i tjelesne aktivnosti djece i mladeži.
Temeljem Zakona u jedicimama lokalne samouprave osnovane su športske zajednice koje ponegdje služe kao transmisija vlasti u nekim gradovima i općinama, a što je još češće, u službi su parcijalnih interesa ove ili one športske grane, ovog ili onog športa. Iako je primjerice u Zakonu propisano da predlažu programe javnih interesa u športu kao i da podnose izvješća o utrošku sredstava pojedinih klubova učlanjenih u tu zajednicu, to najčešće ne čine. I ne samo to, iako je Zakonom iz 2006. godine promijenjen naziv zajednice športskih udruga u športska zajednica, još uvijek većina rabi stari naziv koji nije u uporabi već četrnaestu godinu. Športska zajednica Grada Ploča nije se sastala već poprilici tri godine i nejasno je kako se alimentiraju sredstva klubovima i tko podnosi prijedlog Gradskom vijeću Grada Ploča za dodjelu sredstava kako to propisuje Zakon o sportu.
Rezultat ovakog rada, bolje reći nerada i nereda u športu u Republici Hrvatskoj je krajnje voluntaristička podjela ono malo novca koje županije, gradovi i općine odvajaju za šport. Stoga nije nikakvo čudo ako se neki klub naprasno ugasi, a osnuje neki drugi čiji čelnici imaju većeg upliva kod vodstva ovog ili onog grada ili općine. Kao što je poznato, bavio sam se rukometom pa mi je u ovom športu mi je stanje dobro poznato, stoga sam u jednom članku na Hrvatskom ruklometnom portalu naveo neke primjere. Ženski rukometni klubovi u Dubrovniku, Imotskom i Vodicama su naprasno ugašeni, a osnovani su košarkaški. Nije nikakvo iznenađenje da su neke športske udruge na općinskim ili gradskim „jaslama“, a potpuno su neaktivne, dok opet neke druge koje sudjelu u službenim športskim natjecanjima jedva preživljavaju.
U posljednje vrijeme javlja se jedna tendencija o kojoj se sve više govori, a radi se zapravo o lošoj ili nikakvoj infrastrukturi na kojoj se naši klubovi natječu i na kojoj treniraju. Da ne bi bilo zabune, govori se uglavnom o nogometnim stadionima i igralištima i to prvenstveno prvoligaških klubova. Primjerice, već određeni broj godina u interesu je javnosti hoće li se u Zagrebu praviti novi stadion na kojem će igrati naša reprezentacija, a bogme i „Dinamo“. Gdje će stadion biti – na Kajzerici (igralište „Lokomotive“), u Blatu (kod Arene) ili će se postojeći u Maksimiru srušiti i na tom mjestu graditi novi? Hoće li se provesti referendum, hoće li o tomu odlučiti Skupština Grada Zagreba ili će se lokacija odabrati na neki drugi način?
Davno sam bio na Kajzerici i više se ne sjećam ima li za takvu građevinu dovoljno prostora, u Blatu nisam bio nikad, a Maksimir je otet poslije II. svjetskog rata i trebalo bi ga zapravo vratiti stvarnom vlasniku.
Nisam htio licitirati gdje će se i kada će se stadion graditi, već sam htio ukazati na jednu opasnu tendenciju da se u posljednje vrijeme vrši pritisak na jedinice lokalne samouprave da se grade stadioni zbog pritiska javnosti potpomognuti nastojanjima lokalnih nogometni klubova da se plasiraju u viši rang natjecanja bez obzira na mogućnosti lokane sredine i svega onoga što primjerice drugoligaško natjecanje prati. Poučan je primjer jednog danas četveroligaša koji je svojevremeno igrao u drugoj ligi koji je, barem prema napisima iz novina tražio da mu se izgradi tribina za 15.000 gledatelja. Kako taj gradić broji najviše tri četiri tisuće stanovnika, držao sam da je podatak iz novina tiskarska pogreška. Nisam dočekao ispravak. Nedavno je veći grad od navedenog obznanio je da će graditi stadion. Ništa zato što mu se nogometni klub natječe u trećoj ligi.
Prije nekih mjesec dana u jednim novinama je izašla vijest da je predsjednik uprave jednog našeg trgovačkog društva izjavio da pored prvoligaša u rukometu koji je bio i prvak Europe, financijski potpomaže i mjesni nogometni klub jer on voli nogomet. Ovo ne pišem stoga što on sva sredstva ne daje rukometnom klubu koji između ostalog nosi i ime tog društva, a u imenu je i njihov najpoznatiji proizvod, već stoga što ovaj primjer zorno pokazuje sam nered koji u u kojem se hrvatski šport nalazi i koji također pokazuje voluntarizam u finaniranju športa u Republici Hrvatskoj. Bili primjerice taj predsjednik uprave financirao i pikado ili kuglanje da on voli jedan od tih športova? Ne podcjenjujući nijedan šport pa stoga ni pikado ili kuglanje (njih sam sasvim slučajno naveo kao primjere), njegova izjava najbolje ocrtava stanje u toj prevažnoj društvenoj djelatnosti, a i nebrigu onih koji su zaduženi za sređivanje stanja i to na svim razinama vlasti i koji drže da je hrvatski šport samo i jedino neka od naših reprezentacija, a napose onda kada se osvajaju medalje i kada se oni uslikavaju na utakmicama. Da je tomu tako, da se športska problematika u Republici Hrvatskoj ne razumije ili da, što je još gore, za njeno rješavanje nikoga nije briga, odličan je primjer imenovanje naše proslavljene skijašice za državnu tajnicu u Državnom uredu za šport.
Svojevremeno su loptački športovi u tzv. Opatijskoj inicijativi na stol stavili neka krucijalna pitanja stanja športa kod nas. Što je danas s tim, ne znam? Bojim se da od toga neće biti ništa! Moram još dodati – iako sam zaključke te Inicijative pozdravio, pak sam zadržao stanovitu rezervu. Kad se kod o športu govori, obično se misli na prvoligaške nogometne klubove kao i poneki klub iz drugih športova. A oni nisu ni vrh ledene sante hrvatskog športa. Oni su manje od toga. Najveći dio te sante su klubovi prvenstveno u manjim mjestima. A oni su, kao što je kao kod ledene sante na oceanu – „pod vodom“.
Vratimo se naslovu. Kad bi pokojni Braslav Rabar nekad davno na našoj javnoj televiziji komentirao šahovske partije, on je to radio u rubrici „Sport i šah“.
Danas zbog favoriziranja nogometnih klubova u navećem broju jedinica lokalne i regionalne (područne) samouprave, dakle u županijama, gradovima i općinama, bez obzira u kojem se rangu ti klubovi natječu, predlažem da nakon dnevnika Hrvatske televizije kojeg usput gleda sve manji broj gledatelja, a prije prognoze vremena, sportske vijesti iz hrvatskog, njemačkog, španjolskog, engleskog, talijanskog nogometa i nešto i usput i iz košarke „karatistica“ Mirna Zidarić najavi u rubrici „Sport i nogomet“.
Piše: Neven Vicić