Igraju se djeca, sve pršti od smijeha i životne radosti, sve dok majka ne poviče: Dosta je bilo igre. Sutra je škola. Idite učiti, pisati domaći zadatak. Slično je i s odraslima. Slobodni dani, blagdani, prođu u druženju i radosnom raspoloženju, što se ponekad protegne do duboko u noćne sate. Dosta bi bilo za večeras, sutra nas čeka radni dan – nove obveze, i društvo se raziđe odlazeći na počinak.
„Ovo je Sin moj, Ljubljeni!“
Danas liturgijski završava Božićno vrijeme, vrijeme Djeteta u štalici i iskazivanja naše ljubavi prema njemu. Dijete raste, pa i mi. Nakon čestitki trebamo se vratiti svakodnevici – životu.
Život kršćanina počinje krštenjem. Radostan je to čin, okupljaju se rođaci i prijatelji. Važnost tog čina kojeg će Isus uzdići na sakrament, pokazuje nam i samo Isusovo krštenje na rijeci Jordanu gdje je Ivan krštavao. Tu je Bog Otac prvi put javno proglasio Isusa Božjim Sinom, govoreći to, prema evanđelistu Mateju, ljudima – a prema evanđelistima Marku i Luki, i samom Isusu. Kod Mateja, naime, nalazimo zapisano: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni!“. (Mt.3.17.)., a kod Marka i Luke: „Ti si Sin moj, danas te rodih!“. (Mk.1.4.: Lk.3.22.).
Roditelji, kumovi i prijatelji – čitava zajednica, dužni su dijete odgajati u duhu evanđelja. Ako samo roditelji nastoje djetetu usaditi ljubav prema Bogu i domovini, a društvo, okolina, ulica, djeluje sasvim protivno pričajući o nekim drugim vrednotama idući linijom manjeg otpora naglašavajući tjelesno, a zanemarujući duhovno, i djeca i roditelji će se naći u velikim problemima. „Zabranjeno voće“ je od davnina „bilo slađe“.
Roditelji ne smiju klonuti. Nema problema koji se uz Božju pomoć ne može riješiti, pa tako i dijete izvesti na pravi put, na ponos i radost vlastitog života.
Voda je za stare narode bila znak za mogućnost zemaljskog života i čišćenja, njome je označena i objava vječnog života, koji nam dolazi po Isusu Kristu, koji je svojim ulaskom u vode Jordana posvetio sve vode.
Ivanov krst, kao i mnoga druga obredna čišćenja, koja su postojala i u drugim religijama, bio je samo znak za obraćenjem i očišćenjem. Bilo je to svojevrsno priznanje vlastite grešnosti i traženja pomoći od Boga.
Čovjek, svjestan narušenog zdravlja, nastoji ga popraviti. Đak, svjestan krivo napisanog zadatka, nastoji ga ispraviti. Mnogi su ljudi priznavali svoju grešnost silaskom u vode Jordana, što je bitno i za krštenje po Isusu Kristu.
Daleko je više bilo onih koji se među tadašnjim Izraelcima uopće nisu smatrali grešnima. Mogli bi reći da se je malo toga promijenilo od tada do danas. I danas je suvremeni problem to stanje bez osjećaja grešnosti.
Grijeh je, skoro, pa nestao iz rječnika današnjeg čovjeka. Sve se „izvrće naglavce“. Tako mnogi kažu da je oholost zdrav ponos, škrtost – štedljivost, bludnost – prirodna potreba, srdžba je stres, neumjerenost je dobar apetit, zavist je konkurentnost, a lijenost je nužni i zasluženi odmor. Ima takovih i među vjernicima koji dolaze u crkvu i na svetu ispovijed.
Isusov silazak u rijeku Jordan nije bio znak njegove grešnosti, niti njegove potrebe za obraćenjem i očišćenjem, jer njemu sve to nije bilo potrebno. Isusovo krštenje je bilo prihvaćanje i priznanje slabosti čitavog čovječanstva radi čega će podnijeti žrtvu na križu otvorivši time ljudima nebo.
Isus krštenjem započinje kao Mesija spasenjsko djelo za sve ljude, koji će se od sada krstiti njegovim krstom – Duhom Svetim i ognjem“. (Mt.3.11.).
Živi se jednom, nema popravka
Ono što je naviješteno po proroku Izaiji, to jest, da će Isus „donijeti pravo narodima, i da neće vikati, neće bučiti, i trske napuknute neće prelomiti i stijenja što tek tinja neće ugasiti“. (Iz.42.1-3).
Apostol Petar kao da nastavlja Izaijine misli kaže: „Proći će zemljom čineći dobro“. (Dj.10.38.). U Isusu se sve to doista i ispunilo. Isus neće donositi pravdu nasiljem i otporom, bunama, svađama i ratovima, nego ljubavlju, koja je puna pravičnosti.
Na rijeci Jordanu je obznanjeno da je blizu spasenje čitavog ljudskog roda po ljubavi Božjoj, koja nam je očitovana u Isusu. Apostol Petar će tu nemjerljivu Božju ljubav uvidjeti nakon što je navijestio radosnu vijest poganinu Korneliju i pokrstio njega i njegovu obitelj. „Uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego, u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu“. (Dj.10.34-35).
Evo ti poruke kako ćeš se radovati svakom obraćeniku, a ne izmišljati kojekakva neprikladna objašnjenja puna pakosti i zavisti. Potrudi se živjeti čestitim životom. Možda i to nekoga potakne na obraćenje.
Najveća briga današnjih roditelja svodi se na osiguranje materijalnih dobara, te sportske, glazbene ili umjetničke karijere svojoj djeci, zanemarujući duhovnu izgradnju. Tako se ne odgaja čovjek već „robot“ bez duše i ljubavi, koji neće znati suosjećati s drugima, dijeleći radost i tugu.
U apokrifnoj poslanici Diogeneta čitamo da su prvi kršćani bili slični ostalim ljudima svoga vremena, ali se i po mnogočemu razlikovali. Ženili su se, ali ne rastavljali, i rađali – ali ne abortirali. Pomagali se i na druge mislili, držali se zajedno, ali i odredbi svoje zajednice – Crkve.
Obvezni smo svoje auto svake godine odvesti na tehnički pregled, a autobuse i teretna auta još češće, te kroz godinu pažljivo uklanjati nedostatke koji se pojave. Sve to radi sigurnosti vožnje.
Kad bi toliko pažnje poklanjali svojoj duhovnosti, život i suživot bi bio mnogo ljepši, sigurniji. Upitaj se kada si bio „na tehničkom pregledu“ – svetoj ispovijedi? Učini to što prije – nemoj odgađati. Živi se jednom, nema popravnog. Dobro znaj: „gužva je na cestama“, otvori oči – opasnost vreba sa sviju strana – sotona je postavio mnoge zamke i ispremješao „putokaze po cestama“.
Mnoge važne događaje iz života pamtimo, spominjemo i slavimo. Da li si svjestan važnosti svoga krštenja? Prigodom Prve pričesti i krizme trebao si donijeti župniku krsni list. Što je za tebe značio taj papir? Jesi li upamtio datum svoga krštenja? Vjerojatno nisi. Nije to dobro. Upamti ga, proslavi ga pun zahvalnosti što si – kad si postao dijete Božje, nastojeći tu čast svjedočiti životom.
U Djelima apostolskim nama za pouku je napisano: „kako Isuse iz Nazareta Bog pomaže Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, proša zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao“. (Dj. 10.38.).
Oče, majko, najveća radost će vam biti čestito odgojena djeca. Nikada se nemojte umoriti dajući im dobar primjer i savjet kao plod životnog iskustva i evanđeoskog nauka. Tada će te moći kazati da ste ispunili svoju životnu zadaću darujući čestito potomstvo Bogu i svom hrvatskom narodu.