Zavjetna procesija kojom se od 1912. godine obnavlja sjećanje na čudesno zaustavljanje epidemije nepoznate bolesti po zagovoru sv. Roka, predstavlja vrijednu tradiciju koja nosi dio kulturnog i vjerskog identiteta Gradca te je jedan od rijetkih primjera nematerijalne kulturne baštine koji se u ovom dalmatinskom mjestu uspio očuvati preko stotinu godina.
Na zavjetni blagdan svetog Roka, 3. siječnja, iz župne crkve sv. Mihovila Arkanđela u Gradcu i ove je godine krenula procesija s kipom sv. Roka, do Kapele naših svetih zaštitnika, preko Jadranske obale, ulice Vladimira Nazora te se obalom ponovno vratila u župnu crkvu. Na čelu procesije bio je križ, potom djeca s majkama, zatim svećenici, nakon njih četiri momka koji nose kip sv. Roka, a onda žene i muškarci, župljani. Nakon procesije održana je sveta misa, a potom blagoslov djece u čast sv. Roka. Na svetu misu, blagoslov djece i procesiju u Gradac su iz godine u godinu dolazili nadbiskupi i biskupi. Tako je povodom 90. obljetnice čudesnog zaustavljanja epidemije po zagovoru sv. Roka euharistijsko slavlje s procesijom kroz mjesto predvodio nadbiskup metropolit Vrhbosanske nadbiskupije, Vinko Puljić, koji je nakon svete mise obavio i blagoslov brojne djece koju su roditelji poveli na blagoslov u čast sv. Roka.
I upravo je spomenuta epidemija „zaslužna“ što se u Gradcu, netipično za svetog Roka čiji se blagdan slavi 16 kolovoza, već preko sto godina mještani zahvaljuju svecu koji je, inače, zaštitnik više od trideset mjesta u Republici Hrvatskoj, te je zaštitnik Venecije, Parme i Montpelliera. Diljem Hrvatske u čast ovoga sveca, na njegov blagdan 16. kolovoza, održavaju se svečane mise i procesije te pučke fešte, no mještani Gradca i župljani župe sv. Mihovila Arkanđela sv. Roka, kao svoga suzaštitnika, štuju upravo 3 siječnja. S lijeve strane glavnog oltara u župnoj crkvi nalazi se mramorni oltar sv. Roka sa starim, drvenim kipom ovoga sveca. Teško je reći je li drveni kip s oltara Sv. Roka u župnoj crkvi nabavljen prilikom njena opremanja ili je možda prenijet iz starije grobljanske crkvice. Kip sv. Roka nalazi se i u jednoj od niša kapele Zaštitnika župe Gradac podignutoj 1995. godine, u spomen dolaska pape Ivana Pavla Drugoga Hrvatskoj.
Razlog zbog kojeg se ovaj svetac u Gradcu štuje početkom siječnja seže u 1912. godinu i jedan lokalni događaj koji je do danas ostao duboko urezan u kolektivnu svijest mještana. Naime, bilo je to vrijeme kada je cijelim Makarskim primorjem harala nepoznata zarazna bolest. Još jedna u nizu epidemija zaraznih bolesti na ovom području započela je u prosincu 1911. godine i nastavila se u prvim danima 1912. godine, gaseći jedan za drugim živote gračke djece:
„Sićan se kako su mi pričali kad san došla u Gradac da Pere Stipić, koja je u to vrime bila šnajderica, te zime nije mogla našit veštica koliko bi dice dnevno umiralo. Prije su se maloj dici kad bi umrla oblačile veštice. Oni su anđeli i njima triba veštica. Ljudi na kraju nisu imali di zakopavat svoje mrtve. Znaš kad su ih u Bošcu (predio mjesta Gradac, op.a.) zakopavali u vrtle“, govori mještanka Gradca o tim događajima o kojima postoje i zapisi u arhivi Zavičajne zbirke Gradac.
Budući da tadašnja medicina nije bila u mogućnosti odgovoriti ovom izazovu, narodu nije preostalo drugo nego zatražiti pomoć. Stoga su se odlučili obratiti sv. Roku, zaštitniku od zaraznih bolesti uopće, da po njegovu zagovoru Bog pomogne njihovoj djeci. Drugoga siječnja 1912. godine, u kasno poslijepodne, dođoše roditelji mjesnom župniku o. fra Konradu Rudanu za savjet. On predloži cijeloj župi pokorničko, molitveno bogoslužje, i procesiju s križem i kipom sv. Roka po mjestu, da ih Bog po zagovoru sv. Roka oslobodi pošasti, da se po kućama moli i posti. No uplašeni roditelji molili su da molitve s procesijom kroz mjesto ne čekaju nedjelju, kako je župnik predložio, već da se obave odmah sutradan, u srijedu, 3.siječnja, kako stoji u listu Lapčan iz 1995 godine.
[Best_Wordpress_Gallery id=”531″ gal_title=”200106gradacprocesija”]
Išlo se od kuće do kuće i govorilo ljudima da će sutra bit procesija.. Sutra jutro crkva je bila krcata svita – dice, bosonogih matera i muških, staroga i mladoga svita. U kući je osta samo po jedan član obitelji pazit na dicu. Svi ostali su bili u procesiji, odajući za kipon sv. Roka molili su i plakali. Iako je toga dana pada snig, žene su odile bose s dicon u naručju. Samo se jedan čovik nije odazva pozivu u procesiju. Dok su ga zvali da im se pridruži, on je odmanija rukon i reka: „Nek Roko rokuje“ i nije se pridružija procesiji. Posli su samo u njegovoj kući umrla dica“, kazuju mještane Gradca.
Zajednička molitva svih mještana bila je uslišana i djeca su prestala umirati. Umrlo je još samo dvoje, i to dva sina onog čovjeka koji nije sa svima ostalima htio sudjelovati u molitvi i pokori. Od tada vjernici Gradca na moru svakog 2. siječnja poste o kruhu i vodi, a 3. siječnja sudjeluju u zavjetnoj procesiji u čast zaštitniku sv. Roku. Svi su vjernici Gradca duboko uvjereni da im je po njegovu zagovoru Bog spasio djecu i mjesto, učinivši čudo. Stoga je ovaj datum, 3. siječnja, svake godine od 1912. mjesni blagdan zahvale milosrđu Božjemu na udijeljenoj pomoći.
Opisani događaj jedna je od prvih priča iz povijesti ovog starog dalmatinskog mjesta koje ćete čuti pri susretu s mještanima. Njezinu vjerodostojnost potvrđuje ne samo usmena predaja kazivača, već i podaci Državnog arhiva u Zadru. Uvid u podatke iz preslika Matice umrlih župe Sv. Mihovila Gradac, potvrđuju kako je do procesije održane 3. siječnja 1912. godine pomor djece od nepoznate bolesti doista zabilježen. Samo u prosincu 1911. godine od nje je umrlo 9 djece, u dobi od 7 dana do 7 godina, a do 3. siječnja 1912. godine njih još 5, u dobi od 8 mjeseci do 11 godina (Graf 1).
Graf 1: Prikaz broja rođenih i umrlih tijekom 1911. i 1912. godine
Izvor: Državni arhiv Zadar. Matica rođenih i Matica umrlih župe sv. Mihovila Gradac, Inv.br. 308, Knjiga II.a.
Uspoređujući broj umrle djece u ukupnom broju umrlih u razdoblju od 1880. do 1930. godine (Graf 2) zamjetno je kako je upravo 1911. godine zabilježena najveća stopa smrtnosti djece u Gracu. Druga najviša vrijednost zabilježena je 1880. godine, kada je, prema podacima iz Knjige umrlih, ovim dalmatinskim mjestom harala kolera. Dakle, ova je bolest do utjecanja molitvama i zavjetu sv. Roku – u razdoblju od 13 dana – odnijela ukupno 14 dječjih života. Ukoliko epidemijom smatramo naglo obolijevanje većeg broja ljudi na određenom području u kratkom razdoblju, kako to definira Hrvatska enciklopedija, koje bitno odstupa od očekivanog broja slučajeva u istoj populaciji ( Graf 2), u ovom slučaju možemo govoriti o epidemiji.
Graf 2: Broj umrle djece u ukupnom broju umrlih (1880-1930)
Izvor: Državni arhiv Zadar. Matica rođenih i Matica umrlih župe sv. Mihovila Gradac, Inv.br. 308, Knjiga II.a.
Također, podaci potvrđuju kako je epidemija nakon procesije održane 3. siječnja zaustavljena (Graf 3). Naime, u danima nakon procesije u Gracu je umrlo dvoje djece, u kući obitelji Šerić; i to 6. siječnja jedno dijete u dobi od godine i dva mjeseca te 7. siječnja jedno dijete u dobi od 2 godine i tri mjeseca. Valja primijetiti kako se kazivačice i kazivači sjećaju mnoštva detalja vezanih uz ovaj događaj, ali se nitko od njih ne sjeća prezimena obitelji u kojoj su nakon procesije umrla dva dječaka kao posljednje žrtve ove epidemije. Taj podatak dobili smo uvidom u Knjige umrlih iz Državnog arhiva u Zadru.
Graf 3: Prikaz broja umrle djece po danima tijekom 1911. i 1912. godine
Izvor: Državni arhiv Zadar. Matica rođenih i Matica umrlih župe sv. Mihovila Gradac, Inv.br. 308, Knjiga II.a.
Zahvalnost sv. Roku nije ugasila ni bezvjerska atmosfera
Zahvalnost sv. Roku nije ugasila ni bezvjerska atmosfera iza Drugoga svjetskog rata. Riječ je o običaju kojeg složno svetkuje cijelo mjesto, pa čak i oni župljani koji inače ne odlaze u crkvu. Istina je da su živi svjedoci ovog lokalnog događaja umrli, ali on je ostao u vrlo živom sjećanju još mnogih, kojima su njihovi roditelji usmenom predajom prinijeli taj nesvakidašnji događaj, koji im se duboko usjekao u sjećanje. O njegovoj snazi stoljeće nakon što se odvio svjedoče iskazi nekoliko kazivačica i kazivača, a potvrđuje arhivska dokumentacija Državnog arhiva u Zadru. Vrijedan izvor podataka o gračkom zavjetu sv. Roku predstavljao bi ljetopis i/ili kronika župe Gradac iz 1911. i 1912. godine, no isti do danas nisu pronađeni te ne možemo sa sigurnošću tvrditi da su ikada bili napisani.
Gračka procesija najstarija u Hrvatskoj
Procesija zahvale sv Roku kojom župljani župe sv. Mihovila Arkanđela – Gradac od 1912. godine potvrđuju i obnavljaju zavjet sv. Roku ipak nije jedina koja se ne održava na sam blagdan ovoga sveca. Ipak, prema dosadašnjim saznanjima, najstarija je takva procesija posvećena sv. Roku u Hrvatskoj. Naime, u selu Prapatnice, u Vrgorskoj krajini, 23. kolovoza na Maloga Roka, župljani idu u zavjetnu procesiju oko sela u spomen na čudesan prestanak epidemije španjolice. Ova procesija svoj početak bilježi 23. kolovoza 1918. godine kada majka svoga bolesnog sina zavjetovala sv. Roku te kao zahvalu za njegovo ozdravljenje s kipom sv. Roka svake godine išla u procesiju oko mjestu. Neovisno o tome je li jedina ili starija, procesija sv. Roka kojom se poštuje zavjet predaka te obnavlja sjećanje na čudesno zaustavljanje pomora djece po zagovoru sv. Roka predstavlja vrijednu tradiciju koja nosi dio kulturnog i vjerskog identiteta Gradca te jedan od rijetkih primjera nematerijalne kulturne baštine koji se u ovom dalmatinskom mjestu uspio očuvati preko stotinu godina.
O ovoj temi možete čitati u novom broju Makarske kronike (utorak).