Lete danci kao sanci. A godišta ko i ništa. Pjevušili smo to kao djeca i nesvjesni značenja izgovorenih riječi. Razuman čovjek najprije promisli, pa misao oblikuje riječima, po onu narodnu: Ispeci pa reci! Pazi što govoriš, jer nije uvijek dobro: Što na umu, to na drumu. Ljudi se sastaju, razgovaraju komentirajući protekle događaje nastojeći izvući neke pouke, ne ponoviti stare pogreške, a što je dobro nastaviti još jačim žarom, jer dobra nikada dosta.
„Otac Slave dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati“
Još jedna godina osta za nama, pa tako i božićno i novogodišnje slavlje. Prođe slavlje Božića, ali osta Božić – Isus među nama – u nama se stalno mora rađati. Svijest njegove blizine će nas stalno poticati na odgovornost, ljubav i darivanje djeci božjoj – braći Isusovoj – ljudima koji nas okružuju. Tako će se radost nastaviti u našim srcima jer uz čestitku novorođenom nema tuge, već nas radost osvaja.
Kad se nađemo kod novorođenog, dobro se zagledamo pitajući se na koga sliči? Zapažamo crte oca ili majke, ali kao razumni ljudi i vjernici shvaćamo da je to dijete čudo ljubavi božje stvaralačke. Puni zahvalnosti, svjesni svoje nemoći i grešnosti mu se obraćamo za pomoć u danima koji su pred nama, nemoćni dugoročno planirati jer ne znamo koliko nam je još „radnih dana“ ostalo, živeći svaki dan kao da nam je posljednji, držeći se one: radi kao da ćeš sto godina živjeti, moli se kao da ćeš sutra umrijeti.
Kaže se da je lako biti „general poslije bitke“. E pa kad je tako, učini sve da se pogreške prošlogodišnje bitke ne ponove u novoj godini. Okolnosti su iste, samo se promijenilo vrijeme. Isti je i protivnik – sotona, koji te u stopu prati. Pozovi anđela svoga kako bi bio siguran u pobjedu. Ne dozvoli da te dva puta prevari na istu foru, obećavajući ti što ne može dati.
Postoji u nama ono: nova godina – nove mogućnosti – neka nova prilika. Računamo: godinu smo stariji, iskusniji, mudriji. Uz životnu mudrost, koja se stječe godinama, postoji i ona koju nam Bog daje, ona koja nas izdiže iz banalnosti života, ona koja čovjeka uistinu čini čovjekom.
O toj mudrosti riječ je danas u prvom čitanju koje je uzeto iz knjige Sirahove. Mudrost ima važno mjesto u Bibliji. Uz druga značenja koja joj se pripisuju prije svega predstavlja Duha Svetoga, na starozavjetni način. Po snazi njegovoj sazdani su svjetovi, po snazi njegovoj postojimo i mi – njegova Crkva. Kad čitamo tekstove iz knjige Mudrosti lakše ćemo shvatiti svu dubinu i prožetost Boga, svijeta, Crkve i nas u njima.
Otajstvo Božića u stvari je djelo Duha Svetoga, jer utjelovljenje Sina Božjega zbilo se po njemu. Bog se naš nastanio u ovom našem svijetu, da bude s nama Bog, da hodi s nama, u radosti i patnji, u padovima, u smrti i životu. Dade nam moć da postanemo djeca Božja, kako nam danas poručuje sv. Ivan u svom evanđelju.
A dijete Božje ne postaje se po krvi ni po rođenju, nego po Božjoj sili – Duhu Svetom. Sjetimo se kako to sam Isus objašnjava Nikodemu u tom istom Ivanovu evanđelju. Govori mu kako se čovjek treba nanovo roditi, što u Nikodemu izaziva čuđenje: kako će se, on starac, ponovo roditi? Novo rođenje nije tjelesno, nego iz vode i Duha Svetoga – Isusov je odgovor.
To isto piše i sv. Pavao u svojoj Poslanici Efežanima: „Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati: prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo“. (Ef.1.17-19).
Vjernik je bogat čovjek. Ne zaboravimo to nikada. Bogatstvo Duha, Božje neprolazno bogatstvo naša je baština, ali pod jednim uvjetom: Trebamo ostati djeca Božja. Ona koja se o Bogu svoga Oca ne sablažnjavaju, ona koja ga se ne boje i ne sumnjaju u njega, u njegove odluke i njegovu volju. Ona koja znaju da imaju Boga za Oca i kad stoje pred iskušenjima vlastitog života. Ona koja pred važnim životnim odlukama pitaju i Boga, Oca svoga za savjet.
„Ljubim te kakav jesi! Ti si jedinstveno djelo moje ljubavi!“
Iskušenja našeg vremena, od osobnih, preko narodnih, do globalnih, prevelika su. Uz molitvu i sakramente, traži se akcija, rad na sebi. Ne bojmo se da nas Duh Božji promijeni, proradi, nego dapače, molimo ga za to!
Isus je svjetlost koja vodi Bogu. Srž današnjih liturgijskih čitanja izražava ulazna pjesma svete mise: „Dok je mirna tišina svime vladala i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svoga, sišla je tvoja svemoguća Riječ s nebesa Gospodine, s kraljevskih prijestolja“. (Mudr.18.14-15).
To su riječi velikog ohrabrenja za čovjeka. Riječ Svevišnjega nastanila se među nama. Tama je izgubila snagu. Tu je Božja Riječ koju trebamo pažljivo slušati i po kojoj ravnati svoj život.
Nalaziš se u nekoj dvorani. Elektroinstalacije su uredno postavljene – i rasvjetna tijela, prekidači i utičnice. Tama vlada sve dok ti ne pritisneš prekidač. Tek tada će te svjetlost obasjati.
Gospodin nas okružuje svojom milošću, na tebi je da samo „pritisneš prekidač“, i milost Gospodnja će te obasjati. Sve o tebi ovisi. I svi prisutni bit će ogrijani toplinom toga svjetla.
Svevišnji šalje Mudrost da se nastani među nama. Time se ističe da Bog nikada ne napušta svoj narod, nego se, potaknut ljubavlju poistovjećuje s čovjekom, s njegovom sudbinom, omogućujući svima da mogu okusiti njegovu blizinu: „Tako se ukorijenih u slavnom narodu, u baštini njegovoj, na djelu Gospodnjem, i u punom zboru svetih moj je boravak“. (Sir.24.12.).
Isus Krist, Božja Riječ koja „tijelom postaje i nastani se među nama“. Utjelovljena Očeva riječ spojila je božansko s čovještvom. Riječ, koja je postala Tijelo, postala je Svjetlost „koja u tami svijetli, i u tami ga ne obuze“.
„Utjelovljenjem se Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom“. (Gaudium et spes.22.). Sveti Leon Veliki, papa, upućuje svoj poziv: „Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo! I kad si postao dionik božanske naravi, nemoj se grešnim životom vraćati na prijašnju podlost. Sjeti se koje li si glave, kojeg li si tijela ud! Ne zaboravi da si izbavljen od vlasti tame i prenesen u divno Božje kraljevstvo!“.
Početak Evanđelja po Ivanu glasi: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog“. To nam govori koliko je važna svaka naša izgovorena riječ.
Jezik lašca, iako nema kostiju, dovoljno je jak da ozlijedi. Ne zaboravi tu istinu i potrudi se da tvoja riječ upućena drugima ne donosi tugu već radost.
Vječni Otac nam šalje svoju Božansku Riječ u čovječjem liku. Betlehemsko dijete nam govori: „Ljubim te! Ljubim te kakav jesi! Ti si jedinstveno djelo moje ljubavi! Stvorio sam te Riječju svoje ljubavi. Riječju te iste ljubavi sam te posvojio kao baštinika svoje ljubavi“.
Uputi drugima dobru riječ: riječ pozdrava, riječ učešća u radosti ili žalosti, riječ koja otvara srca, koja zna tješiti, moliti za oproštaj i pokloniti pomirenje.
Nemoj dopustiti da nam zadnja riječ bude loša, srdita. Neka to bude dobra, lijepa riječ.
Piše: don Petar Mikić